Data Loading...

Gradovrh 03 Flipbook PDF

Gradovrh 03

273 Views
59 Downloads
FLIP PDF 1.66MB

časopis za književno-jezična, društvena i prirodoznanstvena pitanja

Gv00.indd 1

5.11.2006 11:19:34

Časopis Matice hrvatske Utemeljen 2004. Godište III, br. 3, studeni 2006. Naklada Matice hrvatske – Tuzla Za nakladnika Marica Petrović Glavna urednica Marica Petrović Redakcija Marica Petrović, Biljana Stahov, Alen Matošević, Petar Matanović, Ivan Bosankić Julijana Kovačević, Romeo Knežević, Zvonimir Banović Lektura Biljana Stahov Likovna oprema Marina Trogrlić Adresa uredništva i administracije: Tuzla, Kazan mahala 2/II; tel/fax: +035 277 161, e-mail: [email protected] Uplate na žiro-račun kod UniCredit Zagrebačke banke 3383002200429402

Redakcija ovoga broja zaključena je 26. listopada 2006.

Graﬁčko oblikovanje Branko R. Ilić Tisak Printcom, Tuzla

Gv00.indd 2

5.11.2006 11:19:36

časopis za književno-jezična, društvena i prirodoznanstvena pitanja

MATICA HRVATSKA – TUZLA studeni 2006.

Gv00.indd 3

5.11.2006 11:19:36

Gv00.indd 4

5.11.2006 11:19:36

Sadržaj

........................................................................ 7

UVODNIK ARHEOLOGIJA

Mirsad Bakalović: Pregled arheoloških iskopavanja na području lokaliteta Gradovrh .................. 11 SOCIOLOŠKO-TEOLOŠKE TEME Petar Anđelović: Etika u politici prema učenju Drugog vatikanskog sabora.......................... 21 Kršćani i muslimani – partneri u dijalogu (preveo Petar Matanović) ............ 37 POVIJESNO-FILOZOFSKE TEME Ivan Balta: Heraldičko i povijesno poimanje grbova hrvatskih zemalja te Bosne i Hercegovine ................................. 49 Romeo Knežević: Osjećajna sigurnost u funkcionalnoj civilizaciji............................ 70 Šime Demo: Heisenbergovo povezivanje Platonova učenja o najmanjim dijelovima tvari s kopenhagenskim tumačenjem kvantne teorije .............................................. 82 KNJIŽEVNO-JEZIČNE TEME Anna Ruttar: Književna “partitura” simfonijske pjesme “Pan” Miroslava Krleže.................. 89 5

Gv00.indd 5

5.11.2006 11:19:36

Julijana Kovačević: Pojam čuda kao osobnoga doživljaja i interpretacija u usmenome kazivanju ......... 95 Alen Matošević: Hrvatski govor u slivu rijeke Soline............ 104 Vinko Kovačić: Pomorska terminologija u hvarskom govoru u usporedbi s ekvivalentima u venecijanskom dijalektu ........................... 133 Marijana Nikolić: Žargonizmi .................................................. 178 Azra Bešić: Prevedenice iz njemačkog u bosanskom jeziku ..................................... 183 Jelena Ilić: Guglajte kako biste progooglali! ................ 188 Ivica Tokić: Leonard Bloomﬁeld..................................... 198 POEZIJA Naida Mujkić: Oscilacije .................................................... 207 ETNOMUZIKOLOGIJA Gabriela Petrović: Muškarac kao glazbenik: Konstrukcija i samoinsceniranje u tradicionalnim glazbenim kulturama .................................. 215 GOSPODARSTVO Merim Kasumović: Makroekonomska situacija u Hrvatskoj i europske integracije.................................. 223 KULTURA Srđan Vukadinović: Od ﬁlozoﬁje apsurda do teatarskog čina (Četvrti TKT fest) ................................ 231 PRIKAZI Marica Petrović: Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga ......................... 245 IZ NAŠE ARHIVE Petar Matanović: Izvještaji i popisi članova ........................... 253 6

Gv00.indd 6

5.11.2006 11:19:36

Uvodnik

“Napokon i tebi zborim, o nekoć beskrajno slavna Bosno, položaj svoj vrati i uzdigni već.” Josić, Elegije, 27-28

Zadovoljni što nastavljamo onako kako smo planirali, mi u Matici hrvatskoj iz Tuzle uredili smo i Gradovrh broj III. Konačno imamo prilog pod naslovom Pregled arheoloških iskopavanja na području lokaliteta Gradovrh mladoga tuzlanskog arheologa Mirsada Bakalovića. To nam puno znači jer smo u projektu planirali da u svakome broju bude po neki tekst na temu Gradovrh. Bilo je nekih naznaka i obećanja da ćemo imati željeni sadržaj pa smo ga, eto, i dočekali. Što se lokalnih, tuzlanskih tema tiče tu je još prilog Alena Matoševića Hrvatski govor u slivu rijeke Soline, Julijane Kovačević Pojam čuda kao osobnoga doživljaja i interpretacija u usmenome kazivanju, Srđana Vukadinovića Od ﬁlozoﬁje apsurda do teatarskog čina (Četvrti TKT fest) te fra Petra Matanovića Izvještaji i popisi članova(iz naše arhive). Teme vezane za bosanski prostor obrađene su u prilozima: Ivana Balte Heraldičko i povijesno poimanje grbova hrvatskih zemalja te Bosne i Hercegovine, Azre Bešić Prevedenice iz njemačkog u bosanskom jeziku, Gabriele Petrović Muškarac kao glazbenik: Konstrukcija i samoinsceniranje u glazbenim kulturama, Marice Petrović, Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga. Prvi put u Gradovrh smo uvrstili prilog iz poezije. Nismo se plašili da će nas netko prozvati zbog pristrasnosti jer je Naida Mujkić, sa svojom neobjavljenom zbirkom “Oscilacije”, ovogodišnja prvonagrađena pjesnikinja na poetskome natjecanju u Stocu. Još jedna tema iz dijalektologije, ali iz Hrvatske: Vinko Kovačić Pomorska terminologija u hvarskom govoru u usporedbi s ekvivalentima u venecijanskom dijalektu, a iz područja jezika je i prilog Jelene Ilić Guglajte kako biste progooglali!, Marijane Nikolić Žargonizmi i Ivice Tokića Leonard Bloomﬁld. 7

Gv00.indd 7

5.11.2006 11:19:36

Jedan slučajan susret na HDPL u Splitu s profesoricom Mariom Cichonskom iz Katowica i evo kvalitetne međunarodne suradnje. Dobrotom prof. Cichonske časopis ima novu suradnicu: iz Poljske je svoj prilog o elementima muzike u djelu Miroslava Krleže, poslala Anna Ruttar. Gospodarstvo, teologija, sociologija, ﬁlozoﬁja i povijest predstavljeni su prilozima Merima Kasumovića Makroekonomska situacija u Hrvatskoj i europske integracije, Fra Petra Anđelovića Etika u politici prema učenju Drugog vatikanskog sabora, fra Petra Matanovića Kršćani i muslimani – partneri u dijalogu (prijevod), Romea Kneževića Osjećajna sigurnost u funkcionalnoj civilizaciji i Šime Deme Heisenbergovo povezivanje Platonova učenja o najmanjim dijelovima tvari s kopenhagenskim tumačenjem kvantne teorije. Gradovrh ima nove (uglavnom) mlade suradnike iz Tuzle, Zagreba, Splita, Beča, Katowica, Osijeka. Poštujući pravo na vlastiti izbor, tekstove na hrvatskome jeziku pisane različitim pravopisima nismo ujednačavali. Kako smo i do sada uobičavali, priloge pisane na bosanskom, srpskome i crnogorskom jeziku nismo kroatizirali. Urednica

8

Gv00.indd 8

5.11.2006 11:19:36

ARHEOLOGIJA

Gv01.indd 9

5.11.2006 11:21:16

Gv01.indd 10

5.11.2006 11:21:17

Mirsad Bakalović

Pregled arheoloških iskopavanja na području lokaliteta Gradovrh

Sažetak Gradovrh je speciﬁčan arheološki lokalitet ne samo na području općine Tuzla, nego i na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. Slučajnim nalazima, kao i sistematskim i zaštitnim arheološkim istraživanjima, otkriveno je naselje gradinskog tipa na Gradovrhu i nekropola podno njega s kontinuitetom života od bronzanog, preko željeznog doba, sve do dolaska osmanlija na ove prostore. Ključne riječi: Gradovrh, Bare, Srebra, Solina, sol, Kelti, Iliri, gradina, kontinuitet.

Kratke crtice iz prošlosti Tuzle i njene okoline Područje na kome se nalazi današnja Tuzla je po svom položaju i prirodnim bogatstvima imalo sve uslove za dugu i bogatu kulturno-historijsku tradiciju. Ta tradicija je dokumentovana mnogim materijalnim spomenicima još iz vremena neolita1 pa sve do danas. Zahvaljujući ostacima neolitskog sojeničkog naselja2 u središtu grada, može se sa sigurnošću tvrditi da Tuzla leži na mjestu jedne prastare civilizacije. Prve indicije o postojanju života na ovim prostorima, još u doba srednjeg neolita, datiraju iz 1903. godine, na osnovu slučajnog nalaza na Trgu slobode, ispred stare općinske zgrade. 1

2

Neolit (lat. neo=nov, i litos=kamen), mlađe kameno doba –razdoblje u prahistoriji kada su ljudi počeli da glačaju ili bruse kamen, da se bave zemljoradnjom i grnčarstvom, približno traje od 10 000. -3000., a na ovom prostoru od 5000.-2000. godine stare ere. Sojenica je vrsta ljudskog stana/kuće na stubovima iznad vode ili močvarnog terena. 11

Gv01.indd 11

5.11.2006 11:21:17

Tek 1955. godine otkopano je dovoljno arheološkog materijala koji je nedvosmisleno potvrdio da je na području Tuzle bilo veliko i bogato neolitsko naselje na sojenicama, jedno od najstarijih i najvećih na prostoru jugoistočne Evrope. Iskopavanja su potvrdila da se neolitski stanovnik bavio, pored tradicionalnog privređivanja, prvobitnom eksploatacijom soli, i da je zbog toga podigao sojeničko naselje i živio iznad jezera kojeg su stvarali potoci slane vode. Bogatstvo nalaza – ﬁno glačano posuđe od crne, sive i crvene keramike, raznovrsnost ornamenata, bojene posude, predmeti od kosti, kamene sjekire, strugalice i noževi – pružaju dokaze o visokoj kulturi tadašnjih stanovnika ovih krajeva. Kontinuitet života u tuzlanskom kraju nastavljen je i u metalnom dobu. Već je Vejsil Ćurčić pretpostavio da je u Tuzli postojala talioničarska radionica u bronzanom dobu, a to znači da se ni u ovom periodu nije ugasio život na starom naselju. Nalaz komada bakra u Kreki od strane poznatog geologa Kacera, zatim sličan nalaz u Slavinovićima, govore o postojanju života u prvo doba metalnog perioda prethistorije.3 U bronzanom dobu stanovnici Tuzle su najvjerovatnije mijenjali so za rudu olova i srebra iz Srebrenice. U jednoj glinenoj posudi, pronađenoj na Appel Placu, današnji Trg slobode, otkriveni su ostaci olovnog sjajnika, što upućuje da se u njoj topila olovna ruda. Ovaj nalaz arheolozi smatraju jednim od najstarijih pokušaja dobivanja olova na ovim prostorima. U metalnom dobu, po arheološkim saznanjima, život na ovim prostorima odvijao se na području Gradovrha, Krešića Gradine, Kreke, Tuzle,4 Gornje Tuzle, Slavinovića. Nije utvrđeno koja su ilirska plemena ovdje živjela, ali arheološki nalazi koji su datirani u halštatski period,5 govore, također, o visokom kulturnom nivou tadašnjih stanovnika. Nosioci latenske kulture6 bili su Kelti. Utjecaj njihove kulture u tuzlanskom kraju otkriven je u nekropoli ispod Gradovrha u naselju Solina. 3 4

5 6

Vejsil Ćurčić, Prilozi poznavanju prehistorijskog rudarstva i talioničarstva broncanog doba u BiH, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, Sarajevo 1908., str. 83-86. Misli se na uže gradsko područje, odnosno na prostor između Muzičke škole na istoku, kina Mladost na zapadu, bivše zgrade Interne bolnice (sada zgrada Muzeja) na sjeveru i prostora Gradske tržnice na jugu. To je prostor na kome je otkriven, uglavnom slučajno, arhološki materijal iz bronzanog i željeznog doba. Halštatski period, označava starije željezno doba u Evropi, 1.000.-500. godine stare ere; ime dobio po ilirskoj nekropoli Halštat u Austriji; otkriva se metalurgija željeza. Latenska kultura, naziv za kulturu mlađeg željeznog doba (po švajcarskom mjestu La Tėne gdje je najprije i otkrivena), trajala je od V. do I. stoljeća stare ere, nosioci ove kulture kod nas su Kelti; uvode se nova oruđa i oružja, začetak robovlasničkog društva. 12

Gv01.indd 12

5.11.2006 11:21:17

ARHEOLOGIJA

Sve do rimskih osvajanja, život u ovome kraju je tekao kontinuirano, na relativno visokom nivou. Kada bi jedna civilizacija prestala da egzistira, druga bi ili direktno na njenim temeljima nastavila svoj život ili sa manjim zakašnjenjem popunila prazninu nastalu gubitkom prethodnika. U sastavu Rimskog carstva tuzlanska kotlina se nalazila na granici između provincija Dalmacije i Panonije, ali je administrativno pripadala Dalmaciji. Za sada ne postoje sigurni pisani ni materijalni dokazi, osim nekoliko slučajno otkrivenih arheoloških predmeta, da je u rimskom periodu ovdje postojalo naselje. Jedino se toponim Solina može vezati za stari grad Salines, koji sredinom X. stoljeća pominje Constantine Porﬁrogenit. Ime ovog grada je latinskog porijekla, a njegov položaj još nije utvrđen. Neprohodne šume su zaklonile ovo područje od svih velikih kretanja naroda. Gotske najezde i navale Obara i Slavena nisu ostavile većih tragova. Zato kroz više stoljeća nemamo nikakvih podataka ni spomena ove ekonomski važne (zbog izvora slane vode), i u prahistorijsko doba kulturno jake oblasti. Tek u srednjem vijeku tuzlanski kraj stupa ponovo na historijsku pozornicu, kao samostalna upravna jedinica, Župa Soli. Arheološka iskopavanja na lokalitetu Gradovrh Arheološka iskopavanja koja je proveo Muzej istočne Bosne na lokalitetima Gradovrh, Srebra i Bare, nedvojbeno ukazuju da su na tom području u periodu metalnog doba živjeli Iliri. U tom periodu dolazi do razvoja metalurgije i stočarstava, što dovodi do većeg gomilanja bogatstva, a time i do čestih sukoba i nesigurnosti. Iz tih razloga, naselja ovog perioda podižu se na nepristupačnim, prirodno zaštićenim brežuljcima, zgodnim za odbranu i osmatranje, na mjestima koja su nam danas poznata pod nazivom gradine. Gradovrh je kao stvoren za to, jer se nalazi na uzvišenju sa strmim prilazima obraslih gustom šumom, a u podnožju teče rijeka Solina (slika 1.). Prva ispitivanja na lokalitetu Gradovrh je izvršio V. Ćurčić 1908. godine. On Gradovrh naziva Gradina od Solina, jer je tu zatekao ostatke zidova. Dalje, V. Ćurčić pretpostavlja da bi ovo naselje moglo biti i rimsko.7 Istraživanja koja je sproveo Muzej istočne Bosne nisu potvrdila ovu hipotezu. Ni konﬁguracija terena, ni arheološki nalazi ne idu u prilog pretpostavci da je tu moglo postojati rimsko naselje, nego naprotiv, sadrže sve elemente prahistorijske tradicije.8 Činjenica je, međutim, da su toponimi rijeke i naselja Solina sačuvali uspomenu 7 8

Milica Baum, Župa Soli, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Zavičajni Muzej u Tuzli, Knjiga I, Tuzla 1957., str. 9-11. Isto,str. 11. 13

Gv01.indd 13

5.11.2006 11:21:17

na stari grad To Salines, koji 950. godine spominje bizantijski bazilijus i hroničar Constantin Porﬁrogenit VII u svom djelu De administrando imperio, (O upravljanju državom). Ime ovog grada je latinskog porijekla i u prijevodu znači Grad solana, a njegovo tačno mjesto nije utvrđeno, osim da se nalazi u sastavu države Časlava Klonimirovića. Ako se zna da u tom periodu, sve do Ponta, nije bilo naselja gdje se proizvodi i prodaje sol, osim današnje Tuzle, onda je jasno da se taj naziv odnosio na nju. Kada je V. Ćurčić ispitivao lokalitet Gradovrh, zidovi su bili sačuvani u visini od pola metra. U doba Constantina Porﬁrogenita grad je morao biti još sasvim dobro očuvan, jer su zidovi prilikom gradnje franjevačkog samostana uništeni, a materijal iskorišten za izgradnju. Možda je ovaj grad Salines prije rimskog osvajanja imao drugo, čisto ilirsko ime. Vjerojatno je u procesu romanizacije grad dobio prevedeno latinsko ime. Moguće je, da je ovaj grad bio zaklonjen gustim neprohodnim šumama, te na taj način odsječen i od velikih saobraćajnih veza i u isto vrijeme izolovan od uticaja rimske kulture. Stoga je, moglo bi se reći, nesmetano razvijao svoju tradicionalnu kulturu, pa nije isključeno da su mu zgrade mogle biti i od drveta iz okolne šume, stoga i uništene u daljnjem periodu. Prvo arheološko istraživanje na području Gradovrha, Muzej istočne Bosne sproveo je na lokalitetu Srebra, ili tačnije Bunarić, u septembru 1954. godine. U ljeto iste godine bujne kiše su otkrile nekoliko prahistorijskih grobova u strmom usjeku rijeke Soline. Lokalitet se sastojao od jednog isturenog jezička zemlje koji, ustvari, predstavlja praostatak blage padine koja je dopirala sve do današnje desne obale rijeke Soline. Prilikom ovog iskopavanja otkrivena su tri oštećena groba u kojim su pronađeni fragmenti grubo tesane keramike, jedan zakrivljeni nož, te ostaci nakita (slika 2.), uglavnom srebrnog, zbog čega se vjeruje da su stanovnici ovoga kraja bili povezani sa rudnim bogatstvom Srebrenice.9 Može se pretpostaviti da su grobovi pripadali ženskim osobama. U hronološkom pogledu ova nekropola pripada latenu, mlađem željeznom dobu, a nosioci ove kulture nedvojbeno su bili Iliri.10 Nekropola ispod Gradovrha bila je nesumnjivo velika, jer se stari Tuzlaci i Solinjani sjećaju da je Solina često odnosila neke kosti sa toga mjesta. Također, poznata je priča da je jedan mještanin na lokalitetu Srebra pronašao 1920. godine gomilu srebra, kojeg je po predanju zakopala carica Marija Terezija, te ga 9 10

Tatomir Vukanović, Srebrenica u srednjem vijeku, Glasnik Državnog muzeja u Sarajevu, Nova serija 1946., Društvene nauke, sveska I, Sarajevo 1946., str. 53. Grupa autora. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 2, arheološka nalazišta regija 1 – 13, Sarajevo 1988. Str 106., Radmila Jovanović, Preistoriski nalaz u dolini rečice Soline, poseban otisak iz Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Zavičajni muzej u Tuzli, Tuzla 1957., str. 245-249,. 14

Gv01.indd 14

5.11.2006 11:21:17

ARHEOLOGIJA

prodao i obogatio se. Pored ove legende postoji i jedan nalaz novčića iz 210. godine stare ere, iz kojeg Milica Baum, tadašnji arheolog Muzeja istočne Bosne, zaključuje da bi ovo mogao biti jedan ilirsko-keltski srebrni depo, koji su oni ne samo prerađivali za ličnu upotrebu, već i prodavali. Nosioci latenske kulture bili su Kelti.11 Njihova najezda početkom IV stoljeća stare ere ostavila je malo poznatih tragova na području Bosne. Mada su bili trajno nastanjeni samo na području sjeveroistočne Bosne, Kelti su izvršili veliki utjecaj na skoro sva ilirska plemena bosanskohercegovačkog prostora. Od njih su Iliri preuzeli brojna životna iskustva i znanja, kao naprimjer: lončarsko kolo, plug, grablje i druge altke, a potom iste trajno zadržali u upotrebi.12 U Tuzli je utjecaj keltske kulture pronađen u spomenutoj nekropoli na lokalitetu Srebra,13 te se pretpostavlja da je ime rijeke Jale keltskog porijekla, jer ima sličan korijen kao i mjesto Haalle iz kojeg su Kelti došli. Keltska pradomovina je, kao i Tuzla, poznata po izvorima slane vode, pa ih je vjerovatno ovo područje podsjetilo na zavičaj. Na lokalitetu Gradovrh ponovo se pristupilo arheološkom iskopavanju augusta 1979. godine. Iskopavanje je vršeno na platou u podnožju Mujezinovića Brda, a iznad lokaliteta Bare, na imanju Kalesić Alije. Tom prilikom su otkopani fragmenti prahistorijske i srednjovjekovne keramike na dubini do 110 cm. Arheolozi Muzeja istočne Bosne ponovo 1982. godine vrše arheološka istraživanja na ovom lokalitetu. Otvorena je jedna sonda veličine 4 x 4 m. Na osnovu dobijenih rezultata (ornamentiranih fragmenata keramike i metala), pretpostavljeno je da se radi o naselju čiji početak započinje kasnobronzanim periodom, a završava se mlađim željeznim dobom.Tim istraživanjem je konstatovano da je zemljište ispreturano zbog ispiranja materijala sa platoa Gradovrha i stalnim radom aktivnih zemljišnih klizišta.14 U 1980. godini Muzej istočne Bosne dobio je na poklon dva metalna prahistorijska objekta pronađena na lokalitetu Bare. Radi se o jednom bronzanom privjesku u obliku stililizovanog vočića i jednoj bronzanoj latenskoj ﬁbuli. Objekte je našao Kalesić Alija na svom imanju prilikom kopanja vrta na dubini oko 20 cm. Metalni privjesak, predstavljen u vidu stilizovanog vočića (slika 3.), rađen je u bronzi i ima tamnozelenu patinu koja je dobrim dijelom nasilno odstranjena. Figura je livena, najvjerovatnije, u jednom kalupu, a potom je obrađena. Dužina ﬁgure od gubice do repa iznosi 8,5 cm, visina 3 cm, a težina 55,750 grama. 11

12 13 14

Jedan od najstarijih naroda koji je živio na tlu Evrope bili su Kelti. Taj narod su činile dvije velike plemenske grupacije, prva je galska, kojoj su pripadala plemena Irske i Škotske, a druga je kinbarska, koju su činili Valijci, Briti i Kelti iz Bretanje. Mirsad Bakalović, Kulturne komunikacije na području sjeveroistočne Bosne od neolita do antike, Katalog izložbe, Muzej istočne Bosne Tuzla, Tuzla 2005., str. 19-20. M. Baum, navedeno djelo, str. 9. Dokumentacija Muzeja istočne Bosne Tuzla. 15

Gv01.indd 15

5.11.2006 11:21:17

Glava vočića je duga i uska. Usta su predstavljena sa dva zareza. Trup ﬁgure je okruglog presjeka, a zadebljan je nešto kod prvih i zadnjih nogu. Noge su mu dosta dobro prikazane sa zadebljanjima na koljenima. Vočić je predstavljen u trenutku mirovanja. Na leđima mu je dodatak, koji sa sigurnošću govori da je ﬁgura vočića u svojoj funkciji visila kao ukrasni privjesak. Međutim, predmet o kojem je visila naša ﬁgura nije sačuvan, odnosno pronađen. Ovakvi privjesci se susreću na jednom širem geografskom području, od Peloponeza i južne Italije, do sjeverozapadne Evrope. Analognim poređenjem privjeska sa Gradovrha sa sličnim privjescima iz Brze Palanke i Kostolca, mogao bi se hronološki odrediti u period punog halštata. Izraženo u apsolutnim datumima to bi bilo vrijeme oko 800. godine stare ere.15 Fibula je također rađena u bronzi (slika 4.). Pripada tipu ﬁbula sa spljoštenim lukom i četvrtastom nogom koja pri vrhu ima okrugao otvor. Fibule zauzimaju posebno mjesto među oblicima metalnog prahistorijskog nakita, naročito od vremena oko 1200. godine stare ere. To su kopče koje su služile za zakopčavanje odijela. Nosili su ih podjednako muškarci i žene, i to za pričvršćivanje odjeće, najčešće na desnom ramenu. I ona je sa dosta sigurnosti datirana. Slične ﬁbule su pronađene u Sanskom Mostu, Jezerima, Ribiću, Zemunu itd. Ove ﬁbule pripadaju velikoj grupi dvopeteljastih ﬁbula karakterističnih za istočnoalpski, podunavski i balkanski prostor. Sve navedene ﬁbule su datirane u period od III. do I. stoljeća stare ere, a što se tiče etničke pripadnosti opredijeljene su kao keltske. Prema tome, njeni nosioci bi mogli biti Kelti, ili pak narod koji je imao jake trgovačke veze sa njima.16

15 16

Isto. Isto. 16

Gv01.indd 16

5.11.2006 11:21:17

ARHEOLOGIJA

Izvori - Dokumentacija Arheološkog odjeljenja Muzeja istočne Bosne Tuzla.

Literatura - Mirsad Bakalović, (2005.): Kulturne komunikacije na području sjeveroistočne Bosne od neolita do antike, Katalog izložbe, JU Muzej istočne bosne Tuzla, Tuzla. - Milica Baum, (1957.): Župa Soli, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Zavičajni Muzej u Tuzli, Knjiga I, Tuzla. - Vejsil Ćurčić, (1908.): Prilozi poznavanju prehistorijskog rudarstva i talioničarstva broncanog doba u BiH, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, Sarajevo. - Grupa autora, (1988.): Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 1, Sarajevo. - Grupa autora, (1988.): Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 2, arheološka nalazišta regija 1 – 13, Sarajevo. - Tatomir Vukanović, (1946.): Srebrenica u srednjem vijeku, Glasnik Državnog muzeja u Sarajevu, Nova serija 1946., Društvene nauke, sveska I, Sarajevo. - Radmila Jovanović, (1957.): Preistoriski nalaz u dolini rečice Soline, poseban otisak iz Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Zavičajni muzej u Tuzli, Tuzla.

17

Gv01.indd 17

5.11.2006 11:21:17

Prilozi

Slika 1. Pogled na Gradovrh

Slika 3. Brončana ﬁgura u obliku stililizovanog bika, lokalitet Bare, 1980. godina

Slika 2. Crtež otkrivenih arheoloških predmeta, lokalitet Srebro, 1954. godina

Slika 4. Fibula, lokalitet Bare, 1980. godina 18

Gv01.indd 18

5.11.2006 11:21:17

SOCIOLOŠKO–TEOLOŠKE TEME

Gv02.indd 19

5.11.2006 11:23:00

Gv02.indd 20

5.11.2006 11:23:00

Petar Anđelović

Etika u politici prema učenju Drugog vatikanskog sabora

Naše je ponašanje u svijetu određeno mnogočim: razumom, strahom, korisnošću, zadovoljstvom, težnjom za srećom, altruizmom, vjerom, itd., no, kroz svu se tu mnogostrukost provlači nešto što možemo nazvati moralnim vrednovanjem, koje bi se, načelno, sastojalo u otkrivanju i usvajanju etičkih vrijednosti. To moralno vrednovanje, u čijem je središtu vrijednosni proﬁl, susrećemo ne samo kod pojedinaca nego i kod čitavih naroda i čitavih povijesnih razdoblja. Pri tom treba reći da vrijednosni proﬁl shvaćamo kao oblik i stupanj moralnosti pojedinca ili neke zajednice podrazumijevajući pod “moralnošću” kako osjetljivost prema određenim vrijednostima, tako i trag koji njihovo ustanovljenje ostavlja u duši pojedinca ili zajednice. U biti radi se o etičkom usmjeravanju prema objektivnim vrijednostima, u kojem se događa susret moralne subjektivnosti i objektivnoga svijeta etičkih vrijednosti i upravo kroz to događanje etički sustav dobiva na uvjerljivosti. On naime, ako ga tako shvatimo, integrira ta dva pola: etičku objektivnost i moralnu subjektivnost. Skretanje prema jednome ili prema drugome polu nanijelo bi veliku štetu samome sustavu. Putovi pak do moralnog vrednovanja su različiti i nije moguće ovdje o njima naširoko govoriti. Neka bude tek rečeno, da se do njega dolazi kroz naravnost, snagom primjera, učenjem, metodom prihvaćanja ali i odbacivanja. Uglavnom se, poučavaju nas moderni etičari, u tom procesu događa preobrazba antropoloških konstanti u vrijednosna značenja, koja se onda, prema prilikama mjesta i vremena, pretače u normativne formulacije. Svijet – čovjekov dom i zadaća Nakon ovih uvodnih riječi, koje su nužno načelne, postavlja se pitanje: koja su temeljna moralna “vrednovanja” kad se radi o našem vremenu? Kao odgovor na ovo pitanje nude se tri postavke: 1. U našem vremenu ne postoji određeno moralno vrednovanje koje bi imalo opću vrijednost, stoga je teško, ako ne i nemoguće, kad se govori o etici, odrediti ljestvicu etičkih vrijednosti koja bi bila općenito 21

Gv02.indd 21

5.11.2006 11:23:00

valjana i od svih prihvaćena; 2. Različiti etički sustavi i različite religije nude svoje sustave temeljnih moralnih vrednovanja koji bi trebali biti okvir etičkog ponašanja ne samo vjernika nego i svih ljudi; 3. Treba istaknuti da u našem vremenu sadržaj morala sve više ovisi o ideji čovjeka, tako da bi se moglo zaključiti da je, u biti, etička antropologija prevedena u temeljna značenja za ljudski život, pri čemu “antropološke konstante” predstavljaju osnovicu vrijednosnih proﬁla. Kako smo sebi postavili zadatak odrediti mjesto etike u politici, koja je ima sve veće značenje u životu svih nas, pokušat ćemo deﬁnirati “vrijednosni proﬁl” sadašnjeg trenutka. Nažalost, to nije nimalo jednostavno, ne samo zbog složenosti teme već i zbog brze promjenljivosti današnjih prilika. U traženju i nalaženju “vrijednosnog proﬁla” mi ćemo slijediti učenje Drugog vatikanskog sabora i to iz više razloga. Jedan od važnijih razloga je činjenica, što je upravo taj događaj pokazao kako se to radi.1 Prije samog održavanja Sabora brojne čete stručnjaka su provele ispitivanja kako dokumenata tako i brojnih ljudi istražujući stanje u svijetu: gospodarsko, socijalno, etičko, itd. Poslije je to sve našlo odjeka u saborskim dokumentima. Stoga ćemo i mi biti slobodni svijet gledati, kako ga gleda Drugi vatikanski sabor, i to kao: “svijet ljudi, to jest cjelokupnu ljudsku obitelj sa sveukupnom stvarnošću u kojoj živi; svijet kao pozornicu povijesti čovječanstva, obilježen njegovim pothvatima, njegovim porazima i pobjedama”. Uz to i mi vjerujemo “da je taj svijet ljubavlju Stvoriteljevom sazdan i uzdržavan, doduše dospio u ropstvo grijeha, no da ga je raspeti i uskrsli Krist slomivši snagu Zloga, oslobodio da se prema Božjem planu preobrazi i tako dođe do svoje potpunosti” (Gaudium et spes 2). Ovdje spomenute dimenzije, bogate napetošću, spremno uzimamo u obzir. Nerazumno bi, naime, bilo ne uvažavati činjenicu da biblijsko shvaćanje i njime prožeta suvremena svijest o svijetu gledaju na “svijet” u nerazrješivom uzajamnom odnosu s poviješću čovječanstva. Naprotiv, Drugi vatikanski sabor uči, da je svijet povjeren stvaralačkoj slobodi i odgovornosti čovjeka: treba ga ne samo promatrati nego i oblikovati i preoblikovati; on je prostor povijesti slobode ili pak ropstva, ukoliko čovjek promaši svoje povijesno poslanje. Govor je o čovjekovoj odgovornosti za svijet, koji je njegov dom i zadaća. Da bi s ljudima našega svijeta mogao stupiti u plodonosan dijalog, Drugi vatikanski sabor pomno je ispitivao odsudne znakove našega vremena. Pasto1

Kardinal Tardini, predsjednik komisije ‘Antepraeparatoria’ Drugoga vatikanskog sabora, poslao je 18. lipnja 1959. godine okružno pismo na sve saborske oce s molbom za prijedloge i stajališta u odnosu na pitanja i materiju o kojoj će se raspravljati na Saboru. Iako je termin bio kratak ( do 1. rujna iste godine) stiglo je puno odgovora. Oni su, poredani prema zemljama odakle su stizali, bili tiskani u osam (!) svezaka od 5515 stranica. 22

Gv02.indd 22

5.11.2006 11:23:01

SOCIOLOŠKO–TEOLOŠKE TEME

ralna konstitucija “Crkva u suvremenom svijetu”, koja će i biti izvorom i našeg razmišljanja i naših zaključaka, već u uvodnom poglavlju opisuje “položaj čovjeka u suvremenom svijetu” (Radost i nada, Gaudium et spes, 4-10) “U naše se dane čovječanstvo, zadivljeno nad svojim vlastitim iznašašćima i nad svojom vlastitom moći, ipak često tjeskobno pita o sadašnjem razvitku svijeta”. (GS 3) Značajno je, upravo za naše vrijeme, naglasiti da duh te Konstitucije, slijedeći put pape Ivana XXIII, stalno i izričito naglašava ono što je dobro i što budi nadu te je tako kadra uočiti kako zlo, tako i opasnosti. Stoga je očito da se spomenute napetosti ne pripisuju naprosto ljudskoj grešnosti, nego se prije svega smatraju znakom “krize rasta” : “Kao što se događa u svakoj krizi rasta, taj preobražaj donosi sa sobom i nemale poteškoće” (GS 4). Naravno da to ne znači uzmicanje pred zastrašujućom stvarnošću grijeha: “Kako je slab i grešan, nerijetko čini ono što neće, a što bi htio, ne čini. Prema tome, čovjeka muči podijeljenost u njemu samome, a iz toga se rađaju tako brojni teški razdori također i u društvu” (GS 10). Ovakvo bismo, zajedno s Drugim vatikanskim saborom, rekli, da realno gledanje na svijet postaje povijesnim pozivom. Živimo u vremenu neodgodivih odluka: “Svijet nam se današnji pokazuje u isto vrijeme snažnim i slabim, sposobnim da čini najbolja i najgora djela, a pred njim se otvara put slobode ili ropstva, napretka ili nazadovanja, bratstva ili mržnje. Osim toga čovjek postaje svjestan da o njemu ovisi hoće li na dobro upraviti sile koje je sam pokrenuo i koje ga mogu ili satrti ili mu služiti” (GS 9). Današnji čovjek ima dakle priliku, prema učenju Drugog vatikanskog sabora, doživljeti ovaj svijet u novom značenju, kao svoju sudbinu koja ga izaziva. Taj je svijet u naglašenom smislu povijest, “planirana povijest, kojom čovjek aktivno manipulira i kojom upravlja” (GS 9). Ne iskoristi li pak čovjek svjesno nove prilike u smislu povijesti slobode i vjerno svome pozivu, onda se ne može zaštiti ni od opasnosti da drugi njime manipuliraju, ni od napasti da sam postane manipulirani manipulator. Martin Heidegger, čovjek suvremene misli, analizirao je ta nova iskustva u svojoj ﬁlozoﬁji “bitka u svijetu”. “Svijet” je način govora, prostorno-vremenski 23

Gv02.indd 23

5.11.2006 11:23:01

oblik smisla, način govora “bitka”, koji se otkriva čovjeku te ga time poziva da izgradi obitavalište za smisao, a time za samoga sebe. Ako sačuva sposobnost razmišljanja, onda može postati sve svjesniji da se ne može razviti kao osoba ako ne uviđa svoju odgovornost u svijetu. Također Karl Marx nije posve neopravdano upozorio: “Moral je tek bijedna znanost ako se ne sjedini s politikom i zakonodavstvom”, što zapravo znači da naš govor o moralu, moralnom shvaćanju i slobodi ostaje u svijetu snova ako sve to ne utječe na društveni, ekonomski i politički život. To i jest razlog što su ljudi tijekom povijesti stvorili jezične oblike, misaone sustave, životne strukture i institucije koje su se duboko odrazile na njihov unutarnji život. Tako se može reći da socijalna dimenzija nije nešto što je pridodano našem osobnom identitetu: ona je upravo dimenzija toga identiteta (E. Schillebeeck). Stoga je u potpunosti u pravu Juergen Moltmann kada kaže: “I upravo bijeg od stvarnosti jest bijeg koji društvenu i političku stvarnost prepušta nerazumnim i nehumanim silama”.2 Ne možemo ne spomenuti mišljenje Geralda i Patrice Mische : “Ljudi koji se povlače iz društvenog života osuđujući zlo ovoga svijeta, kao da oni s tim nemaju ništa, te izvor zla traže izvana u ljudskim ili drugim đavlima imajući na umu samo svoje osobno spasenje i oslobođenje od krivnje, zavaravaju se nedužnošću i nemoćju, koje u stvari ovjekovječuju zlo; a možda su oni jednako opasni kao i jasnije izražena razorna opredjeljenja i oblici ponašanja koje oni osuđuju”.3 Neodgovoran bijeg od svijeta isto je tako dio “grešnog svijeta” kao i neodgovorno samopredanje onom svijetu koji se prema osobama bezobzirno odnosi kao prema stvarima. Na Bibliju se, dakle, ne može pozivati ni prezir ni bijeg od svijeta. Drugi vatikanski sabor je klasično izrazio odnos između kršćanske vjere i stava prema zemaljskim stvarima: “Iščekivanje nove zemlje nipošto ne smije oslabiti, nego dapače razbuditi u nama brigu za izgradnjom ove zemlje… Vrednote čovječjeg dostojanstva, bratskog zajedništva i slobode, sve te dobre plodove prirode i našega trude, koje budemo po Gospodinovoj zapovijedi i u njegovu duhu na zemlji razmnožili, naći ćemo opet, ali očišćene od svake ljage, prosvijetljene i preobražene” (GS). Sacerdotium et imperium Danas, naravno, znamo da teologija ne može ponuditi gotove recepte za oblikovanje svijeta, ali može dati presudne perspektive i kriterije, i to s obzirom na otajstvo spasenja. Istina je, da je teologija dugo vremena bila zapletena u pitanje odnosa Crkve i države, između “sacerdotium et imperium”, zapravo 2 3

Juergen Moltman, Die Zukunft der Hoffnung, Muenchen 1972., s. 14. Gerald u. Patrice Mische, Toward a Human Word Order, New York 1977., s. 230. 24

Gv02.indd 24

5.11.2006 11:23:01

SOCIOLOŠKO–TEOLOŠKE TEME

problemom izravne ili neizravne vlasti Crkve nad državom i svijetom. Novi pak stupanj svijesti, na temelju kojega su nastala nova kretanja u teologiji, na primjer politička teologija, vidi uzajamnu ovisnost između svijeta politike i svijeta religije u svim njihovim očitovanjima, te traži istinsku političku odgovornost i stvaralačku slobodu za svijet političkoga suživota. Ona traži da se Crkva, u vjernosti praizvoru, oslobodi monarhijskih i krajnje hijerarhijskih dodataka u prilog više kolegijalnog i supsidijarnog shvaćanja. S obzirom na vjernički identitet u dijalogu i suradnji sa svim ljudima, važno je u govoru o etici u politici, postaviti pitanje: smije li se i treba li govoriti o “kršćanskoj politici” ili radije da govorimo o politici kršćana? Načelno treba reći da mi kao kršćani trebamo izbjegavati uporabu neskromne oznake “kršćanska politika” za svoja shvaćanja i ciljeve. Najprije zato, što kršćani nemaju monopola na području politike, Duh Božji djeluje gdje hoće i daje mudrost i dar razlikovanja komu hoće. “Kao što ne postoji kršćanska medicina, tako ne postoji ni kršćanska politika. Ali ima kršćana koji su angažirani u politici; pa kao što su potrebni u medicini, tako su potrebni i u politici”.4 Pravilo je zapravo da kršćanin kao i svaki drugi građanin, svjestan odgovornosti, u politici mora ići najprije za ispravnim političkim odlukama u službi općeg dobra, i to tako da pri tom možemo razumno obrazložiti svoj stav pred drugima. Doprinos kršćana politici jest, dakle, doprinos u suodgovornosti među prilozima tolikih drugih. Pri tom nije neskromno reći, da jasno kršćansko viđenje života oslobađa od uskogrudnosti i fanatizma te tako oslobađa za dijalog i zajedničko traženje što boljih rješenja. Kršćanin pri tom neće nikada žrtvovati konkretne osobe apstraktnim idealima, niti će pokušati nametnuti vremenski uvjetovana rješenja kao da ona imaju vječnu vrijednost. U vezi s tim Pavao VI. je jasan : “Naočigled tako različitih pretpostavki, teško nam je reći riječ koja bi vrijedila za sve ili ponuditi rješenja univerzalne vrijednosti, ali to nije ni naša namjera ni naše poslanje. To je više stvar pojedinih kršćanskih zajednica; one moraju objektivno analizirati situaciju svoje zemlje” (Octogesima adveniens 4). Važno je na ovom mjestu reći, da je Drugi vatikanski sabor bio slobodno i osloboditeljsko pristajanje uz novu povijesnu datost. Nije više riječ o povijesnom modelu odnosa između Crkve i države, nego više o slojevitom modelu uzajamnih odnosa između Crkve i svijeta. Ovdje nas zanima, prije svega, odnos vjernika i vjerskih zajednica prema političkoj stvarnosti, koja danas barem u demokratskim državama, dopušta vrlo široko sudioništvo u političkim odlučivanjima. Drugi vatikanski sabor to izražava programatski: “Crkva koja se, zbog svoje službe i nadležnosti, n ikako ne podudara s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sustav, znak je i ujedno čuvar transcendentnosti ljudske osobe” (GS 76). 4

Helmut Gollwitzer, Forderung der Umkehr, Muenchen 1965., s. 15. 25

Gv02.indd 25

5.11.2006 11:23:01

Iz te vizije je potpuno jasno da kršćanin-građanin ili političar ne vrši svoje političke dužnosti u ime crkvenih pastira nego u svoje vlastito ime, kao član građanskog društva. Službena Crkva je u vezi s tim na Drugom vatikanskom saboru utvrdila jasan program koji se odnosi na svakog kršćanina, ali posebice na opunomoćenog službenika Crkve: “Crkva ne stavlja svoju nadu u povlastice što joj ih pruža građanska vlast. Štoviše, ona će se odreći korištenja njezinih zakonito stečenih prava ako ustanovi da bi se korištenjem mogla dovesti u sumnju iskrenost njezinih svjedočanstava ili ako nove prilike traže novo uređenje. Ali je pravo da uvijek i svugdje s istinskom slobodom propovijeda vjeru, naučava svoj društveni nauk, te nesmetano vrši svoju službu među ljudima te da izriče moralni sud, pa i o stvarima koje se odnose na politički poredak, kada to traže temeljna prava ljudske osobe ili spas duša upotrebljavajući sav i samo takva sredstva koja su u skladu s evanđeljem i s dobrom sviju, već prema različitosti vremena i situacija” ( GS 76).

Autonomija politike Čovječanstvo, a prema učenju Drugog vatikanskog sabora i Crkva, su došli do spoznaje da politika treba posjedovati potpunu samostalnost. Ona ne treba polagati račun ni vjeri ni moralu, a još manje religiji. Vjera, dakle, moral i religija trebaju poštivati autonomiju politike i nemaju prava miješati se u njezino područje. Politička opredjeljenja, ukoliko su samo politička, neutralna su u odnosu kako na moral, tako i na religiju. Naravno, treba to izričito reći, da ovo naglašavanje političkog ponašanja ne uključuje u sebe negaciju povezanosti politike i etike. Ako su politička opredjeljenja moralno neutralna u strogo političkom okviru, ona to nisu u širim okvirima sveukupnog čovjekovog ostvarenja. O tome govore brojne činjenice, prisjetimo se nekih: - Političko djelovanje je djelovanje čovjeka i kao takvo uključuje u sebe sve dimenzije ljudske osobe. Ako znamo da politika nije samo sredstvo, nego da ona ima i svrhu, onda upravo ta svrha kazuje kako je u igri cjelovita osoba i kako, upravo zbog toga, politika mora biti povezana s etikom. Drukčije rečeno, politika mora biti odgovorna jer ulazi u vrijednosni sustav koji upravlja životom ljudi i zato mora biti etična. - Ako se politička moć opravdava postizanjem nekog dobra, a to je gotovo uvijek slučaj, onda je upravo postizanje toga dobra ono što nužno povezuje etiku i politiku. 26

Gv02.indd 26

5.11.2006 11:23:01

SOCIOLOŠKO–TEOLOŠKE TEME

- Ima i onih koji će reći kako svaka politika rađa neku etiku, te se međusobno isprepliću i pretpostavljaju, pa stoga i nema neke potrebe dokazivanja isprepletenosti politike i etike. Potreba političke zajednice Do istog se nalaza dolazi ako se prouči potreba političke zajednice. Politička zajednica, naime, nastaje zbog nedostatnosti građanske zajednice koja, ako se ne ustroji kao politička zajednica, ne može ostvariti život koji će u potpunosti udovoljavati potrebama ljudske naravi. Gaudium et spes kaže: “Pojedinci, obitelji i razne skupine što sačinjavaju građansku zajednicu su svjesni svoje vlastite nedostatnosti da ostvare potpuni ljudski život i uviđaju potrebu šire zajednice u kojoj će svi svakodnevno udruživati svoje sile u cilju sve savršenijeg ostvarenja općeg dobra. Radi toga oni osnivaju političku zajednicu različitih oblika” (GS 74). Potreba za političkom zajednicom se, dakle, temelji na nesposobnosti slabijih skupina, obitelji i srednjih društvenih skupina da postignu opće dobro, koje je nužno da bi se u potpunosti razvili pojedinci i skupine. Prema dosada rečenom politička je zajednica neminovna. Najčešće je to država, no ako je država osuđena da nestane, politička će zajednica preživjeti u nekim drugim oblicima i to kao nužnost da se kroz nju zaštite temeljna ljudska prava, ona koja pripadaju čovjeku kao takvom, što znači da je moramo ubrojiti među antropološke dimenzije koje su svojstvene svakom čovjeku. U tom smislu i Drugi vatikanski sabor naglašava da “se politička zajednica i javna vlast temelje na ljudskoj naravi i da zato pripadaju redu koji je Bog odredio, iako je oblik režima i izbor rukovodilaca prepušten slobodnoj volji građana” (GS 74). Ovim se želi reći, da bez političke zajednice (države) ljudi ne bi mogli zajedno živjeti u miru i redu, u pravdi i blagostanju. Politička zajednica postoji dakle radi općeg dobra. Drugi vatikanski sabor kaže da politička zajednica “u njemu nalazi svoje puno opravdanje i smisao, iz njega proizlazi njeno izvorno i vlastito pravo. Opće pak dobro obuhvaća sve one uvjete društvenog života u kojima ljudi, obitelj i udruženja mogu potpunije i lakše postići svoje usavršenje” (GS 74). Nužnost je, dakle, političke zajednice utvrđena njezinim ciljem, a njezin je cilj zajedničko dobro bez kojega ona nema smisla ni opravdanja. Iz ove se postavke 27

Gv02.indd 27

5.11.2006 11:23:01

izvodi nužnost etike u politici, odnosno nužnost da politička vlast bude etična. Postizanje općeg dobra neminovno traži vlast koja će moći i htjeti uskladiti i usmjeriti napore različitih pojedinaca i skupina ka takvom općem dobru. “Da se, dakle, politička zajednica ne bi raspala zbog toga što svatko slijedi svoje mišljenje, potrebna je vlast koja će snage svih građana upravljati prema općem dobru, ali ne mehanički i despotski, nego kao moralna sila, koja se oslanja na slobodu i savjest odgovornosti” (GS 74). Vlast je, dakle, nužna sila unutar političke zajednice, nužda koja dolazi iznutra, a ne izvana. Njezina je uloga u ujedinjenju snaga koje teže prema općem dobru, i to ne na nekakav mehanički način, nego slobodno i odgovorno. To je jedini način, da se pojedinci koji se podvrgnu takvoj vlasti ne osjećaju poniženi nego slobodni. U prijašnjim je papinskim dokumentima znalo stajati da “vlast dolazi od Boga”: mi danas nemamo nikakvog problema reći da ona nastaje “iz zajednice”. Tvrditi naime da Bog izravno postavlja određene ljude na čelo neke države oprečno je iskustvu i općem Božjem načinu djelovanja u svijetu, koje se, teološki rečeno, zbiva po sekundarnim uzrocima (causae secundae). “Odatle što vlast potječe od Boga ne može se nikako zaključiti da ljudi ne bi imali nikakva prava birati državne predsjednike, postavljati oblike vladavine i granice u vršenju vlasti” (PT 52). Prirodno je da oblici vlasti mogu biti raznoliki. Drugi vatikanski sabor i u ovom je jasan: “Konkretni oblici u kojima politička zajednica sređuje svoje ustrojstvo i izvršavanje javne vlasti mogu biti raznoliki, već prema različitom mentalitetu pojedinog naroda i povijesnom napretku, ali uvijek moraju služiti tome da formiraju čovjeka odgojena, miroljubiva i dobrohotna prema svim ljudima, na korist čitave ljudske obitelji” (GS 74). No, jedna od najvažnijih namjera našeg dokumenta Gaudium et spes je progovoriti o etičnosti kako nositelja vlasti tako i podložnika. Prema ovom Dokumentu obnašanje vlasti je opravdano ako ispunja slijedeće uvjete: 1. ako je u okvirima moralnog poretka; 2. ako teži općem dobru, shvaćenom dinamički, prema pravnom poretku, koji je već zakonito uspostavljen ili ga treba uspostaviti. Ako se vlast vrši zakonito, onda građani imaju moralnu obvezu poslušnosti: “… tada su građani u savjesti obavezni na poslušnost” (GS 74). Sabor ne propušta također naglasiti da, kada obnašanje vlasti nije u skladu s etičkim zahtjevima, podložnici imaju pravo i obvezu tomu se oduprijeti. “Gdje pak javna vlast prelazi granice svoje nadležnosti te tlači građane, oni neka ne uskraćuju onoga što od njih objektivno zahtijeva opće 28

Gv02.indd 28

5.11.2006 11:23:01

SOCIOLOŠKO–TEOLOŠKE TEME

dobro, ali neka im bude slobodno da brane svoja prava i prava svoji sugrađana protiv zloupotrebe te vlasti držeći se granica koji zacrtava naravni i evanđeoski zakon” (GS 74) Iz svega ovoga proizlazi etički zahtjev za sudjelovanjem u političkom životu. Naš je Dokument opet izričit: “Očiti zahtjev koji proizlazi iz ljudskog dostojanstva jest da se ljudi mogu s punim pravom posvetiti javnom životu” (GS 75), u što je uključena podrška za sve veću otvorenost za sveopći suživot. Taj nauk i to držanje Drugog vatikanskog sabora slijedilo je i novije crkveno učiteljstvo pokazujući iznimno zanimanje i zabrinutost za probleme čovječanstva na sveopćoj razini: mir, razvoj, pravda, itd. Od Ivana XXIII. do Ivana Pavla II. i Biskupske sinode, učiteljstvo neprestano ima na umu sveopće okvire ljudskog života. “Jedinstvo ljudske naravi”, načelo “sveopće ljubavi”, postojanje “prava naroda” i “međunarodnog općeg dobra, vjera u “eshatološku nadu” - svi ti izričaji svjedoče o odgovarajućim vidovima vjere i kršćanske teologije. Njihov je posao i dužnost da pokreću i vode vjernike u izgradnji sveopćeg suživota u miru i pravdi. Odnosi etike i politike, o kojima je riječ, bili su kroz povijest različiti. Predaleko bi nas odvelo o njima ovdje govoriti, no neka budu, u najkraću ruku, svrstani u skupine, iz čega se onda mogu izvući određeni zaključci. Spomenimo najprije etički integralizam, prema kojem su etika i politika dvije posve oprečne stvarnosti, a kako valja odabrati jednu ili drugu, izbor mora pasti na etiku. Politički realizam, koji traži, da u sukobu između etike i politike, izbor mora pasti na politiku na uštrb etičkih načela. Sinteza tih dviju zbilja, etike i politike, je stoga dramatična i promjenjivog značaja. Etički integralizam nalazi svoje uporište u mišljenju kako je politika dvolična, lažna, prijevarna, stvarnost, dakle, suprotna od etike i zato nemoralna. Zanimljivo je da problematičnost etičkog integralizma često susrećemo u literaturi, primjeri su: Anouill, Antigona; Sartre, Prljave ruke. Politički realizam žrtvuje etička načela u korist političkih interesa. Znamo da je njegov najglasovitiji teoretičar Machiavelli. Njegovo je osnovno stajalište da je političko djelovanje mjerilo samome sebi, iz njega treba izbaciti svaku vezu s etikom. Pitanje je: postoji li mogućnost sinteze tih dvaju stajališta? Kvaliteta života Reklo bi se da ta takva mogućnost ne postoji, iako ima puno pokušaja da se suprotno dokaže. Jedan od njih je i uvođenje u igru sintagme “kvaliteta života”. 29

Gv02.indd 29

5.11.2006 11:23:01

Izraz je novijeg datuma, što mu nije smetalo da postane suvremenom političkodruštvenom parolom. Koristi se za opisivanje životnih uvjeta u određenom društvu i ima dvije uporišne točke: život i kvalitetu. “Život” označava sveukupnu stvarnost koja ima značenje za čovjeka. Pojam pak “kvaliteta” usmjerava značenje pojma “život” prema ljudskom biću, biću koje je svojstveno svakome čovjeku i svim ljudima. Prema tome “kvaliteta života” označuje razvijeno i sveobuhvatno čovjekovo samoostvarenje, susret s vlastitim identitetom. Njezino je mjerilo: ostvarenje životnih uvjeta u najvećem mogućem skladu s ljudskim dostojanstvom, za najveći mogući broj ljudi, u najduljem mogućem vremenskom trajanju. S etičkog stajališta gledano, kvaliteta života postaje jednim od dinamičkih mjerila ljudskog djelovanja. Njezin je cilj identičan s osnovnim ciljem etike: ostvarenje životnih uvjeta primjerenih čovjekovom dostojanstvu. Zar to ne bi trebao biti i cilj svake istinske, humane politike?! Etika dakle treba imati povlašteno mjesto u politici.

Politički redukcionizam U politici se često susrećemo s moralizmom. Političari, naime, češće nego drugi ljudi pokušavaju grupni egoizam (nacionalni ili stranački) ili svoje vlastite ambicije zaogrnuti moralnim plaštem. Na primjer, carevi starog doba, često beskrupulozni, davali su se častiti kao dobrotvori čovječanstva i moralni heroji. Toga ima i u tzv. narodnim demokracijama. Ne dopušta se stvaralačka sloboda i moralna odgovornost. Empirijsko istraživanje neovisno o vrijednostima može imati smisao, no ono ne može biti u službi stvaranja načina ponašanja i ne može zamijeniti ćudoredne istine. Drukčije rečeno, pošto politika ima posla s pravdom i nepravdom, nužno je naglasiti da svako dokazivanje kako političko djelovanje ne podliježe moralnoj prosudbi nije ništa drugo doli neumjesni redukcionizam. U tom zapravo i jest pogreška “znanstvenog socijalizma” koji ne daje nikakva prostora političkoj etici, odnosno etici kao takvoj. U tom sustavu vrijedi načelo “cilj opravdava sredstva”, iz čega se izvodi da svemu onom što je “znanstveno” nije potrebno nikakvo daljnje etičko opravdanje. Dovoljno je reći da je staljinizam bio dosljedna primjena toga načela. U njemu su vlastodršci “znanstveno” određivali cilj i put razvoja. I znamo kamo su odveli dobar dio čovječanstva. Temeljna prava ljudske osobe, kao što je proglašeno u Deklaraciji Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, dobra su podloga na kojoj se sve velike religije mogu susresti u istinskim humanistima u određenju temeljnih načela političke etike. Tako Thomas More početkom 16. stoljeća u svom djelu “Utopija” vjeruje u snagu cjelovite izobrazbe svih građana kao garanciju pravednosti i mira. On drži da se na temelju doista humanističkog odgoja mogu prevladati svi interesni sukobi pojedinaca, grupa i nacija. Traže se stvaralačka sloboda i suodgovornost kao osnovne vrijednosti za ostvarenje međusobnih odnosa u svrhu oblikovanja 30

Gv02.indd 30

5.11.2006 11:23:01

SOCIOLOŠKO–TEOLOŠKE TEME

političkog života. Kako treba biti oblikovana politička zajednica? Potrebne su društvene strukture koje omogućuju što veće sudioništvo svih – ideal “participacijskog društva”. On bi bio prikladno rješenje na svim razinama društvenog života, kulturnog, gospodarskog i političkog. Gaudiume et spes kaže: “Iz življe svijesti o ljudskom dostojanstvu rađa se u raznim dijelovima svijeta nastojanje da se uspostavi takav političko-pravni poredak u kojem će biti bolje zaštićena prava ljudske osobe u javnom životu… Zaštita osobnih prava je, naime, nužan uvjet da građani, bilo pojedinačno ili udruženi, mogu aktivno sudjelovati u životu i upravi javnih poslova” (GS 73). Pavao VI., koji je jako bio svjestan složenosti pitanja o najboljem obliku država, smatra znakom vremena da “današnji čovjek zahtijeva više suodgovornsoti i suodlučivanja”. On naglašava da to vrijedi i za politički život. “Što je viša kulturna razina, što postaje jači smisao za slobodu i što više čovjek uviđa kako se odluke donesene danas u neizvjesnim okolnostima mogu ozbiljno odraziti na životne okolnosti u budućnosti, to ovaj zahtjev postaje hitniji” (Octogesima adveniens 47)

Savjest u procesu etičkog odlučivanja U moralnom životu i u procesu etičkog odlučivanja savjest zauzima važno mjesto i igra odlučujuću ulogu. Značenje savjesti bi u najširem obimu sadržavalo: moralnu osjetljivost, objektiviranje moralnih vrijednosti, te subjektivnu odgovornost. Osoba se svojom savješću uključuje u moralni proces i tad se osoba nalazi se u stanju “budnosti”, psihološki je svjesna onoga što se događa i u mogućnosti je preuzeti odgovornost za zajednički život i ljudsko djelovanje. Današnji čovjek želi biti odrastao, želi samostalno suditi, odlučivati i djelovati. Svjestan svog dostojanstva i slobode, želi samostalno odlučivati, uključivši sve prigode i opasnosti koje su s tim povezane. O tome kaže Drugi vatikanski sabor: “Laici su specijalno, iako ne isključivo, nadležni za svjetovne zadaće i djelatnosti. Kada, dakle, djeluju kao građani svijeta, bilo pojedinačno bilo skupno, ne samo da se trebaju poštivati zakoni koji su svojstveni pojedinoj struci nego će nastojati da steknu i pravu stručnost na tim područjima. Rado će surađivati s onima koji rade na istim ciljevima… Od svećenika pak neka laici očekuju svjetlo i duhovnu snagu. No neka ne misle da su njihovi pastiri uvijek stručni da na svako pa i teško pitanje što iskrsne imaju već gotovo konkretno rješenje ili da su oni upravo za to poslani. Neka radije sami, prosvijetljeni kršćanskom mudrošću i s poštovanjem uvažavajući naučavanje Učiteljstva, preuzmu svoju odgovornost” (GS, 43). 31

Gv02.indd 31

5.11.2006 11:23:01

Posebno je to slučaj u politici. O politici moraju kršćani unutar pluralističkoga društva, bilo pojedinačno bilo u skupinama, odlučivati kao građani u vlastito ime pod vodstvom svoje savjesti (GS 76). Najočitije je to u ratu: pojedinac se ne može pozivati na slijepu poslušnost, te se tako izgovarati, nego mora preuzeti odgovornost u svojoj savjesti, ide se dotle da se naglašava mogućnost odbijanja vojne službe iz razloga vlastite savjesti. “Te ugovore treba obdržavati; što više, svi, osobito javne vlasti i stručnjaci u tim pitanjima, moraju – koliko im je moguće – nastojati te ugovore usavršiti kako bi bolje i eﬁkasnije pridonijeli da se obuzda nečovječnost ratova. Povrh toga izgleda da bi bilo pravično da se zakoni čovječno pobrinu za slučaj onih koji po svojoj savjesti neće da se služe oružjem a ipak prihvaćaju da u drugom obliku služe ljudskoj zajednici” (GS, 79). Danas se pitamo, gdje su razlozi sve jačem naglašavanju savjesti? Jedan od razloga je novo samorazumijevanje čovjeka. Današnji čovjek želi biti odrastao, želi samostalno suditi, odlučivati i djelovati. Nije više spreman prihvaćati gotove recepte i naputke za konkretno djelovanje. Svjestan svog ljudskog dostojanstva i slobode, hoće samostalno odlučivati uključivši sve prigode i opasnosti koje su s tim povezane. Ćudoredne norme će prihvatiti samo ako mu se obrazlože, jer ih on shvaća povijesno. Sklon je etici situacije, jer ona uvažava sadašnji trenutak i njegove potrebe. Dok je čovjek prije bio ukorijenjen u čvrste strukture, mi danas živimo u nedovršenom svijetu, koji je u nastajanju, mi ga tek oblikujemo, što, naravno, sa sobom donosi broja nova pitanja, koja se ne ponavljaju, uvijek su nova i neočekivana, tako da današnjem čovjek ne preostaje drugo nego da se angažira iz dubine osobe uz preuzimanje osobne odgovornosti. Smisao njegovog života, moguće je reći, ovisi o odlukama njegove slobodne savjesti, savjest je, naime, središte osobne egzistencije. Ako nastavimo ovako razmišljati, nužno je i slijedeće nadodati: savjest je sama osoba ukoliko sebe posjeduje i samu sebe razjašnjava u uzajamnom odnosu s ostalima i prema ozbiljnosti vlastitog djelovanja. Naravno da Drugi vatikanski sabor ne zaboravlja, naglašavajući slobodu savjesti, vjernike poučiti, odakle dolazi glas savjesti: “U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našeg srca: čini ovo, a izbjegavaj ono” (GS 16) Da bi još jezgrovitije rekao: “Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini. U savjesti se divno otkriva onaj zakon kojemu je ispunjenje ljubav prema Bogu i bližnjemu” (GS 16). 32

Gv02.indd 32

5.11.2006 11:23:01

SOCIOLOŠKO–TEOLOŠKE TEME

Ovakvo poimanje savjesti pruža mogućnost kako minimalističkog tako i maksimalističkog tumačenja. Minimalističko tumačenje svodi djelovanje savjesti na čisti odraz ili ponavljanje objektivnog poretka (pa i božjega), savjest je ograničena na poslušnost objektivnom moralnom poretku. Maksimalističko pak tumačenje gleda na savjest kao čovjekovu sposobnost koja stvara moralne vrijednosti. Osoba je “iznad dobra ili zla”, ona je instanca koja prosuđuje ili čak određuje što je dobro, a što zlo. U tom poimanju dolazi do izražaja “opijenost slobodom”, što je zasigurno posljedica pogrešnog shvaćanja čovjekove autonomije. Stoga je najispravnije djelovanje savjesti smjestiti na jednakoj udaljenosti, dakle, između “odraza” i “stvaranja”, pa bi se reklo da je savjest mjesto gdje se moralne vrijednosti osobi otkivaju i gdje dolazi do njihove primjene na konkretne prilike. Savjest je prema tome subjektivno posredovanje moralnosti. Ona ne uzrokuje moralnost (što je dobro što je zlo), jer ne kreira stvarnost. Ona vrši posrednu ulogu između stvarnosti (objektivne moralnosti) i osobnih prilika. Dostojanstvo savjesti, recimo za kraj, potvrđuje dostojanstvo ljudske osobe. Drugi vatikanski sabor naglašava kako: “Dostojanstvo čovjeka zahtijeva da radi po svjesnom i slobodnom izboru, to jest potaknut i vođen osobnim uvjerenjem, a ne po unutarnjem slijepom nagonu ili po čisto vanjskom pritisku” (GS 17). Dostojanstvo i važnost savjesti se, dakle, mjere polazeći od dostojanstva i vrijednosti osobe. Osoba svoje dostojanstvo daje savjesti, stoga savjest, jednako kao i osoba, ima pravo na nepovredivost. Sa svoje pak strane savjest vraća dostojanstvo osobi: prema glasu vlastite savjesti svaki će čovjek biti osobno prosuđivan i suđen. Priznati ulogu i važnost savjesti znači priznati pojedinca. Pokušaj deﬁniranja političke etike Naš je govor o etici u politici prema učenju Drugog vatikanskog sabora dobrano ukazao na mogućnost govora o posebnom području etike koji bi se zvao politička etika. Na njezino spominjanje možemo naići kod mnogih autora, no uglavnom se izbjegava njezino deﬁniranje. Govori se tek o činjenici kako zakoni, svejedno o kojoj se zajednici radilo, nisu u stanju na dostatan način urediti funkcioniranje te zajednice. U njihovu se eﬁkasnost nužno mora uključiti savjest, čime su obdareni svi ljudi, a za orijentaciju te savjesti nužna je politička etika. Ona treba u postojećim političkim okolnostima stvoriti prostor za savjest. Primjeri su totalitarna i autoritarna državna uređenja. U njima i pored upotrebe sile zakoni nemaju velik domet. Slučaj je to i sa demokracijom, i u njoj se, na primjer, bespravnost može kriti u njezinim strukturama, koje donose zakone. Mjesta se mora naći za savjest i svijest, koje nemaju državnu snagu i silu, ali najčešće iza sebe imaju javno mnijenje, koje je često eﬁkasnije od državnih zakona. 33

Gv02.indd 33

5.11.2006 11:23:01

Kad se govori o političkoj etici, onda se obično naglašava, da je njezino polazište i središte sam čovjek. Do tog smo zaključka došli i sami govoreći o učenju Drugog vatikanskog sabora o etici u politici. Drugi vatikanski sabor s osobitim zanosom uzdiže dostojanstvo ljudske osobe u deklaraciji o vjerskoj slobodi Dignitatis humanae. Deklaracija započinje s tvrdnjom da “ dostojanstvo ljudske osobe u ovo naše doba sve više prodire u svijest ljudi i raste broj onih koji zahtijevaju da ljudi mogu imati i služiti se vlastitom odlukom i odgovornom slobodom u svom djelovanju, ne pod pritiskom, nego svjesni svoje dužnosti” (br. 1), da bi u broju 3. bilo naglašeno kako je to “još očitije onome koji uzima u obzir da je vrhovno pravilo ljudskoga života sam božanski zakon… stoga svatko ima dužnost a po tom i pravo da traži istinu u vjerskoj stvari, da sebi, upotrijebivši prikladna sredstva, razborito izgradi ispravne i istinite sudove savjesti” Ivan Pavao II. ide, čini se, još dalje tvrdeći “da se to duboko divljenje pred vrijednošću i dostojanstvom čovjeka zapravo zove Evanđelje, Radosna Vijest. Također se zove kršćanstvo…” (Redemptor hominis) Prema ovom učenju osoba je etička vrijednost na svoje dvije razine i to kao: “privatna” stvarnost i “javna” stvarnost, koje se neprestano nalaze u dijalektičkom odnosu, što se nikako ne smije gubiti iz vida. Ako osobu svedemo na njezinu privatnu vrijednost, upadamo u zamku individualističkog totalitarizma; ako je pak svedemo na njezinu javnu vrijednost upadamo u nepravdu kolektivističkog totalitarizma. Treba stoga reći, da se osoba ostvaruje kao subjekt ako svoje postojanje živi svjesno, što opet ima dvije dimenzije: jedna joj je dimenzija osobna, a druga politička (shvaćajući politiku u najširem smislu). Čovjeku je primarna zadaća “shvatiti stvarnost”, jer je on iznad stvarnosti, ne kao netko tko je odsutan ili tko je pobjegao, nego kao netko tko je preuzeo ulogu “odgovornoga” za stanje. Dok životinja sa svijetom ima “doticaj”, čovjek ima “odnos”, koji treba biti kritičan, dosljedan i imati oznake transcendentnosti, a sve to izvire iz čovjekove slobode. No, i slobodan čovjek ima, i to redovito, velike probleme s orijentacijom u svom političkom djelovanju, u tom mu onda pomoć pruža politička etika. Da bi se u nepreglednom moru informacija mogla donijeti ispravna odluka, oslonac se mora tražiti i nalaziti u poznavanju i prihvaćanju temeljnih vrijednosti. Koliko je to važno, pokazuje se u svakidašnjem životu. Da bi čovjek bio prihvaćen od drugoga, on se jednostavno mora ponašati prema nekim temeljnim pravilima, npr. ne čini drugom , što ne želiš da on tebi učini. Slična (temeljna) pravila postoje i u većim socijalnim zajednicama, nije, npr. važan samo moj interes nego i interes i drugih. Jednostavnije rečeno, u političkoj etici se ne radi u prvom redu o orijentaciji prema određenim idejama, normama ili sustavnim mišljenjima. Radi se o postojećoj stvarnosti u kojoj se pojedinac orijentira prema svojoj svijesti i savjesti. Proces donošenja njegovih političkih odluka je osobni doživljaj, ne događa se u svijetu apstraktnih sustava i ideologija nego u konkretnoj stvarnosti, u svijesti odgovornosti u odnosu na doživljeno društvo. 34

Gv02.indd 34

5.11.2006 11:23:01

SOCIOLOŠKO–TEOLOŠKE TEME

U političkoj se etici ne radi, dakle, o posredovanju apstraktnih sistemskih normi nego o pokretanju pojedinca da se iz odgovornosti svoje savjesti uključi u procese političkoga odlučivanja. Politička etika ne upravlja se njim, ne reglementira ga, nego mu pruža pomoć u donošenju osobnih odluka. Pojedinac u njoj nalazi smisao svog političkog djelovanja (Nikolai Hartmann), bez čega bi sve bilo besmisleno. Čovjek, naime, ne može sebe pojmiti ako nije svjestan svoje određenosti kao i svrhovitosti svega, posebice društva čiji je dio. Primjer je marksističko odumiranje države. Ne nadomještajući ničim njezino postojanje, marksisti su u veliki dio svijeta unijeli veliku nesigurnost. Kao i u općoj etici, tako je i u političkoj etici polazište, da čovjek može razlikovati dobro od zla, s tim da je to na području politike posebno teško, teško je političke događaje svrstavati u dobre i zle. Savjest nam u tome pomaže. Ona spoznaje (osjeća) nepravdu i ono što se protivi ćudorednom zakonu. Pri tom je važno da u toj nepreglednosti možemo prepoznati što je etički ispravno i da po tome postupamo. Možda možemo, nakon rečenog, kazati, da je politička etika nauk o etički orijentiranom djelovanju na području politike. Političko djelovanje ima svrhu uređivanja svijeta, “malog i velikog”, a to se treba događati po određenim pravilima. Pojedinac ta pravila nalazi u političkoj etici. Jedno svjedočenje za kraj Godine 1979. Vaclav Havel je bio osuđen na četiri i pol godine zatvora zbog “pokapanja republike”, a već je tada bio poznat kao dramatičar i borac za ljudska prava. Dok izdržava kaznu, on piše čuvena “Pisma Olgi”. Ona su osobna, iako govore o pitanjima od općeg značenja: o slobodi, o duhovnoj domovini, o odgovornosti, te o savjesti. U pismu od 17. srpnja 1982. Havel razmišlja, reklo bi se, o jednoj trivijalnoj stvari. Sjedi u praznom tramvaju, nema ni vozača. Karta se kupuje ubacivanjem krune u za to postavljeni sandučić. Hoće li kupiti kartu ili neće, nitko to ne vidi. Ta kruna i onako nije značajna. Što činiti? Vaclav i o tako banalnoj stvari ozbiljno razmišlja. “Razmišljam”, kaže on, “mučim se. Zašto?”. Niti će ga tko pozvati na odgovornost, nitko ne vidi, niti naročito šteti državi. Odakle ta neugodnost? Odgovor se krije u dijalogu između njegovog “ja”, koje je pozvano na slobodu (može platili ili ne), može birati, može razmišljati, i drugog partnera u dijalogu, koji nije identičan s njegovim “ja”. Ne zna, kako bi ga nazvao, ali je očito da taj partner ima glas, da se Havelu obraća i da mu on mora pokloniti pozornost, veću nego svojim interesima (uštedi jedne krune). Glas je, kaže Havel, “pun razumijevanja, ali potpuno nepotkupljiv”. Pripada nekome “tko je vječan, tko kroz sebe i mene čini vječnim”; nekome “s kim sam u vezi i za koga bih, u konačnici, sve 35

Gv02.indd 35

5.11.2006 11:23:01

učinio”. Havel izbjegava upotrijebiti ime Bog, ali napominje da taj glas “posjeduje oznake osobe”, što je dovoljno izazovno. Iz ove se priče da izvući zaključak, da je etika prisutna u našoj svakidašnjici. Ona ipak, na svoj gotovo nevidljiv način u bezbroj slučajeva, određuje naš život, čak i društvo, a prije svega je prilika da se kroz nju pokaže naše poštenje, ljubav prema istini i hrabrost. Kroz nju se pokazuje, da je Isus imao pravo, kad je rekao: “Tko je vjeran u malim stvarima, vjeran je i u velikim, tko u malom čini nepravdu, činit će je i u velikom” (Lk 16, 10).

36

Gv02.indd 36

5.11.2006 11:23:01

Kršćani i muslimani – partneri u dijalogu 1

VI. susret njemačko-afričkih biskupa u Akosombu, 11-15. listopada 2004.

Predgovor Danas postoji duboka čežnja za novim svjetskim poretkom koji bi osiguravao mirotvornu i harmoničnu koegzistenciju svih kultura, vjerskih pravaca i jezika. Bez svake sumnje, kršćani i muslimani imaju veliki utjecaj u suvremenom svijetu. Kršćani i muslimani nastoje urediti novo zajedništvo i solidarnošću prožet novi svjetski poredak. Iako se može reći, dok je u jednom dijelu svijeta postignut pozitivan i hvalevrijedan uspjeh, u mnoštvu drugih zemalja je kao i prije, religija služi kao poticaj za trvenja, snažne napetosti, gorki rivalitet, nasilje, diskriminaciju, čak otvoreni rat. Pri tomu se kršćani i muslimani ne samo mole jednom Bogu stvoritelju čovječanstva, negoje mir jedan od temeljnih obilježja obiju religija. Stoga bi vidljivi jaz koji se stvara, iz dana u dan, i na mnogim mjestima, između pripadnika obiju religija, trebao uznemiriti i kršćane i muslimane i čitav svijet. S rastućim brojem muslimanskih imigranata u tradicionalne kršćanske sredine zapadnoga svijeta, odnosi između muslimana i kršćana dobivaju novu značajnu dimenziju. Zbog toga Crkve u tim zemljama stoje pred velikim izazovima. U Njemačkoj se crkva susreće s muslimanima iz različitih dijelova svijeta. Mnogi od njih potječu iz Afrike. Nastoji bolje razumjeti te imigrante i stanje u njihovim zemljama. Ovo je bio glavni motiv koji je vodio naše njemačke prijatelje na susret biskupa u Akosombu. Cilj sastanka je bio istražiti mogućnost mirnog suživota kršćana i muslimana u Njemačkoj i u čitavom svijetu. Tako je došlo do 1

Ovaj tekst je preuzet iz časopisa Stimmen der Weltkirche, br.38,.izdan od Tajništva Njemačke biskupske konferencije, Bonn 2006. Cilj nam je bio upoznati našu javnost sa ovako važnim inicijativama u svijetu glede dijaloga između kršćana i muslimana; upozoriti na važnost ove problematike i u našoj sredini i potaknuti slične inicijative, poput ove, u svim našim sredinama. 37

Gv02.indd 37

5.11.2006 11:23:01

VI. njemačko-afričkog susreta koji se održao pod naslovom “Kršćani i muslimani – partneri u dijalogu, solidarni u razvijanju i unaprjeđivanju duhovnih vrjednota: Šanse i konﬂikti.” Konferencija je održana od 10. do 15. listopada 2004. u Akosombu, Gana. Susret je bio prilika za intenzivnu razmjenu mišljenja o problematici u svim njezinim oblicima. Povrh toga, afrički biskupi i njihova subraća su imali priliku čuti za veliki broj imigranata kršćana – posebice katolika - iz Afrike. Ovaj susret je bio obogaćujuće iskustvo za sve sudionike. Afrički su biskupi, također, imali priliku izvijestiti sudionike o suživotu kršćana i muslimana u njihovim zemljama i iznijeti svoje mišljenje o tome. Vjerujem da nam je uspjelo posredovati našoj njemačkoj subraći kako se islam pokazuje u Africi i koje utjecaje on ima na muslimanske imigrante u Njemačkoj. Iscrpna dokumentacija sa biskupskog susreta bi trebala posredovati svim zainteresiranim čitateljima do kojih je rezultata dovela ovaj, prije svega, plodni bratski susret. Mi se molimo i nadamo da će ovo biti koristan instrument koji će nam pomoći graditi zajedništvo ljubavi, u ovom našem svijetu. † John Onaiyekan Nadbiskup Abuja i presjedavajući SECAM-a

Sudionici Afrička delegacija 1. Nadbiskup John O. Onaiyekan, Predsjednik SECAM-a, Abuja (Nigerija) 2. Nadbiskup Theodore Adrien Sarr, Dakar (Senegal) 3. Nadbiskup Telesphore G. Mpundu, Lusaka (Zambija) 4. Nadbiskup Paulin Pomodimo, Bungui (Centralna Afrička Republika) 5. Nadbiskup Vincent Coulibaly, Conakry (Gvineja) 6. Nadbiskup Charles Palmer Buckle , Accra (Gana) 7. Biskup Teophole Kaboy Ruboneka, Kasango (DR Kongo) 8. Biskup Joseph Bagobiri, Kafanachan (Nigerija) 38

Gv02.indd 38

5.11.2006 11:23:01

SOCIOLOŠKO–TEOLOŠKE TEME

9. Biskup Vincent Boi-Nai, Yendi (Gana) 10. Biskup Hubert Bucher, Betlehem (Južna Afrika) 11. Msgr. Henri Coudray, Apostol.prefekt, Mongo (Čad) 12. Generalni vikar John-Peter Mfoi, Zanzibar (Tanzanija) 13. P. prof.dr.. Frideric Ntedika Mvumbi OP, Nairobi (Kenija) 14. fra Peter Lwaminda, generalni sekretar SECAM-a (Zambija) 15. Prof. dr. Jean-Paul Messina, Douala (Kamerun) Njemačka / Europska delegacija 16. Biskup dr. Franz Kamphaus, Predsedavajući Komisije Crkava svijeta pri Biskupskoj konferenciji Njemačke, Limburg 17. Nadbiskup dr. Werner Thissen , Hamburg 18. Nadbiskup Bernard Nicolas Aubertin, Tours (Francuska) 19. Biskup dr. Reihard Marx, Trier 20. Pomoćni biskup dr. Bernard Hasslberger, Muenchen i Freisinig 21. Pomoćni biskup Leo Schwarz, Trier 22. Msgr. dr. Aldo Giordano, generalni sekretar CCEE, Geneve (Švicarska) 23. Prelat prof. dr. Josef Sayer, glavni voditelj Misereora, Achen 24. P. dr. Hermann Schalük OFM, predsjednik Missio, Achen 25. P. prof. Christian Troll SJ, Hochschule St. Georgen, Frankfurt 26. Prof. dr. Rotraud Wielandt, Universität Bamberg 27. Prof. dr. Stephan Reichmuth, Ruhruniversität Bochum 28. Ulrich Pöner, sekretar Svjetske crkve Njemačke biskupske konferencije, Bonn 29. Helmut Wiesemann, Referent za kršćansko-muslimanski dijalog, Tajništvo Njemačke biskupske konferencije, Bonn 30. Ralph Poirel, referent za Afriku i misijska pitanja, Tajništvo Njemačke biskupske konferencije, Bonn

39

Gv02.indd 39

5.11.2006 11:23:01

Komunike 1.Prethodna napomena VI. njemačko-afrički susret biskupa održan je od 11. do 15. listopada 2004. u Akosombu, Gana. U tijeku ove konferencije smo pažljivo saslušali izvještaje od odnosima muslimana i kršćana u Francuskoj, Njemačkoj, Kamerunu, Čadu, Demokratskoj Republici Kongo, Gani, Nigeriji, Senegalu, Tanzaniji, Sudanu i Zambiji. Nakon potankog i sveobuhvatnog bavljenja ovom temom, objavljujemo konačno slijedeći Komunike. 2. Aktualna situacija U Zapadnu se Europu doselilo iz različitih zemalja, u zadnjim desetljećima, na milijune muslimana. Ovaj fenomen predstavlja politički izazov za pogođene zemlje, kao i pastoralne izazove za kršćanske crkve, koje pokušavaju graditi prema muslimanima plodonosan odnos. Mi cijenimo i smatramo vrijednim nastojanja Crkve u Europi da nastupa prema svojim vladama kao zaštitnica onih koji drugačije vjeruju. Crkva želi potaknuti vlade da se odlučno zalažu za jednakopravnost svih religijskih manjina. Ona se želi, također, na osobit način brinuti za jednakopravnost kršćana koji su došli iz muslimanskih zemalja u zemljama njihovoga podrijetla. U nekim afričkim zemljama zbiljski uviđamo da muslimani i kršćani mirotvorno žive zajedno i da zajedničkim inicijativama rade za dobro ljudi. Mi ih sve hrabrimo da pojačaju njihova nastojanja. Morali smo, na žalost, bolno ustanoviti, da je u mnogim zemljama Afrike religija postala povod za trajna trvenja i napetosti, velike rivalitete i konﬂikte, da postoji diskriminacija, i u nekim slučajevima čak i otvoreni rat. Mi osuđujemo sve sukobe učinjene u ime Božje i religije i pozivamo sve kršćane i muslimane u Africi da se zauzmu za harmoničan i miran suživot i da zauzmu stajalište koje će poštovati sve religiozne različitosti. Nedvosmisleno se protivimo svim onima koji iz sadašnjeg stanja suvremenoga svijeta smatraju neizbježnim “sukob civilizacija”.Takva procjena, s obzirom na stvarno stanje napetosti, pretjerana je i u sebi krije neku vrstu “samoopravdajućeg profetizma,” kada na njemu ustraju političari u svojim djelovanjima. Jednako to vrijedi za “borbu protiv terorizma” koja se ne smije nikako pretvoriti u borbu protiv islama. 3. Dijalog: put do mira Religija bi trebala voditi čovjeka k tomu da ljubi Boga u svom bližnjem: “Ako netko kaže: Lažac je onaj tko kaže: Ja ljubim Boga, a mrzi svoga brata. Jer ako 40

Gv02.indd 40

5.11.2006 11:23:01

SOCIOLOŠKO–TEOLOŠKE TEME

ne ljubi svoga brata, koga vidi, kako može reći da ljubi Boga koga ne vidi” (1. Iv 4,20). Stoga se vlast u ime Boga protivi biti religije. Tko koristi ime Božje, ne shvaća svoju vlastitu religiju i reducira Boga jednostavno na našu ljudsku razinu zavisti, sukoba i mržnje. U promatranju pluralističkoga karaktera našeg društva, dijalog je nezamjenjiv put do mira. Štoviše, svaki je čovjek biće komunikacije, čiji je život prožet dijalogom s Bogom, stvoriteljem i s drugim ljudima. Konačno, dijalog nije ništa drugo nego s punim poštovanjem međusobno ophođenje ljudi. Dijalog je prije svega izraz ljudskoga dostojanstva. Zbog toga je došao čas da muslimani i kršćani otvore svoje uši da čuju jedni druge. Dijaloškim nastojanjima prošlosti i sadašnjosti pripada veliko priznanje. Pozivamo sve sudionike da i dalje nastave razvijati kulturu dijaloga. U tom smislu mi smo se obvezali na traženje rješenja koja trebaju voditi plodnom dijalogu kršćane i muslimane na svim razinama crkvenoga života. Na ovom mjestu se želimo prisjetiti apostolskog pisma Ecclesia in Africa: “Kršćani i muslimani su pozvani raditi na uspostavi dijaloga koji je slobodan od bilo kakve opasnosti lažnog irenizma ili militantnog fundamentalizma i dići svoj glas protiv one političke prakse koja je protiv stvarne jednakosti u religijskim slobodama” (EIA 66). 4. Zalaganje za građanski pravni poredak Mirotvorni suživot može se garantirati samo putem političkog sistema koji omogućuje svim ljudima, neovisno od njihove religijske pripadnosti, jednaka prava i iste šanse. Legitimitet jedne države je povezan s njezinom sposobnošću da bude spremna osigurati za život nužna javna dobra i garantirati svojim sudstvom sigurnost na svim društvenim područjima. Ukoliko se država ponaša “partikularno”, pa štiti interese pojedine grupe, gubi svoj legitimitet, isto tako i autoritet (usp. Međunarodno pravo). Zbog toga pozivamo vlade, kao i odgovorne u politici i društvu, da uspostave političko uređenje koje je fer, nepartijsko i pravedno za sve. Odustajanje od koncepta državne religije (bilo u cijeloj zemlji, bilo u pojedinim njezinim dijelovima) upravo pripada k tomu kao zaštita slobode mišljenja, savjesti i religije. 5. Visoka vrijednost međusobnog poštovanje i suradnje Izvještaji o odnosima kršćana i muslimana u Africi pokazuju, da u nekim zemljama nedovoljno međusobno poštovanje prouzročilo među ljudima neizrecivu bol, siromaštvo i nevolju. U nekim slučajevima su traumatizirane čitave narodne zajednice. Te žalosne pojave se mogu prevladati samo onda, ako se bude težilo ka ostvarenju zajedničkih vrjednota. Potrebna je zajednička osnova koja će 41

Gv02.indd 41

5.11.2006 11:23:02

pomiriti ljude Afrike. Jedna takva osnova u smislu zajedničkog identiteta može biti afričko podrijetlo ili svim Afrikancima svojstveno poštivanje vrijednosti solidarnosti i milosrđa. Pozivamo sve kršćane i muslimane da stvaraju zajedničke programe koji će se pozitivno odraziti na život ljudi ili tražiti ljudski razvoj, npr.u području zaštite okoline, čuvanju ljudskog života, borbi protiv HIV/AIDS-a, pravednosti i demokracije (promatranju izbora itd.). Također i na internacionalnoj razini trebaju kršćani i muslimani osnaženi, ujedinjenim glasom govoriti i zalagati se sa mir i pravednost. Uz to, mogu pridonijeti da se stvori nužan okvir i uvjeti za djelotvornu borbu protiv siromaštva i zapuštenosti. Ovo umanjuje, također, opasnost od religiozno-fundamentalističkih pokreta i slabi njihovu privlačnost. 6. Zaključak VI. njemačko-afrički susret biskupa je omogućio plodonosnu razmjenu iskustava među afričkim i europskim mjesnim crkvama. Želimo, također, ovu razmjenu iskustava i dalje njegovati kako bi se održalo zajedništvo crkava oba kontinenta i ojačala solidarnost u Božjoj obitelji. Molimo i nadamo se da će ovdje obuhvaćene rezolucije, značajno pospješiti mir, harmoniju i suradnju između kršćana i muslimana tako da će biti ispunjene riječi proroka Jeseja: “Ne čini se ništa lošeg… Akosombo/Gana, u listopadu 2004.

42

Gv02.indd 42

5.11.2006 11:23:02

SOCIOLOŠKO–TEOLOŠKE TEME

Plan djelovanja

Postavljanje cilja Pred činjenicom konﬂikata, koji u mnogim dijelovima svijeta oblikuju odnos muslimana i kršćana, a koji su koji su motivirani, prije svega, politički i ekonomski, sastali su se od 11. do 15. listopada 2004. u Akosombu, Gana, afrički i njemački biskupi s ciljem da nađu putove za ostvarenje mirnoga suživota muslimana i kršćana na osnovi pravednosti i zajedničkoga rada za dobro svih. 1. Pretpostavka za suživot: državo-pravni red Društveni i politički okviri odnosa u Africi i Europi su vrlo različiti. Kako iskustvo pokazuje, miran suživot kršćana i muslimana bit će postignut i osiguran kroz prikladne okvirne uvjete: pravna država, jednopravni tretman svih građana, pažnja ljudskih prava u politici, gospodarstvu i kulturi, sloboda religije, Good Governance i unaprjeđivanje pravde i mira. Pravna država se prepoznaje po tome da raspolaže sa ustavom, da njena vlada ima legitimitet koji postiže na slobodnim izborima, da se djelovanje vlade kontrolira od neovisnih sudova i da se ukloni svaka vrsta diskriminacije na osnovu pripadnosti jeziku i/ili religiji. Iz ovih razloga, u suglasju s II.vatikanskim koncilom, Crkva zastupa sekularno uređenje države. Sekularno uređenje države ne treba razumjeti kao antireligiozno ili nereligiozno uređenje, nego mnogo više kao uređenje, koje stvara najbolje pretpostavke da svi vjernici svih religija mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru. Takva država je temeljna pretpostavka za harmoničan, pun respekta suživot kršćana, muslimana i drugih. One pravne norme, koje proizlaze iz religijske tradicije i nauka pojedine religije i koje se razumijevaju kao religijsko-politički zakon, kao npr. odredbe šerijata, ne mogu se složiti sa, u ovom smislu opisanim, državnim uređenjem. To ipak automatski ne znači, da zakoni, koji etički stoje u suglasju sa šerijatom, podrivaju temelje nekog pravnog i političkog uređenja. Posve je legitimno od muslimana zahtijevati da se pokoravaju zahtjevima pravnih normi koje imaju etičku vezu sa njihovom religijom, ali u okvirima jedne državo-pravne, demokratske uređene države kroz ustavno provjerljive garancije građanima i temeljna prava, koja ne mogu biti promijenjena ni voljom većine. Kao kršćani se zalažemo za državu koja uzima u obzir i religiju i podupire njezine vrijednosti i ideale. Ovakvo razumijevanje državnog uređenja Crkva zastupa u svim njezinim djelovanjima na političkoj i gospodarstvenoj razini, u medijima i, naročito, ako se radi o muslimansko-kršćanskim odnosima. 43

Gv02.indd 43

5.11.2006 11:23:02

2. Odgoj za dijalog Ako Crkva u svojim zahtjevima želi biti pravedna, mora se otvoriti pripadnicima drugih religija i s njima stupiti u dijalog. Ovakvo držanje treba ostvariti na svim razinama crkvenoga života. Dijalog bi se trebao događati na raznim područjima: u životnoj svakodnevici, zajedničkom djelovanju i u religijskoj praksi. Četvrto područje – dijalog istine – trebao bi biti pripušten ekspertima. Sve ove forme dijaloga su danas važnije nego prije. Iskustvo pokazuje, da su obostrane predrasude i neznanje dvije bitne zapreke za miran suživot kršćana i muslimana. Jednako je važno produbljeno poznavanje vlastite religije kao primjereno poznavanje religije našega partnera. Poznavanje se postiže kroz informacije. Pored masmedija (npr.preko župnih listova, biskupijskih listova, radija, TV i interneta) nude nam se razne forme izobrazbe za odrasle, a kateheza i školski vjeronauk važnu mogućnost da pospješe kršćanski identitet i da nam posreduju potrebno poznavanje o muslimanima i islamu. Gdje god je moguće, Crkva treba zahtijevati odgovarajući odgoj i uzajamno poštivanje, posebice tamo, gdje kršćanska i muslimanska djeca pohađaju istu školu. Za ovu svrhu se mora osigurati i prikladan materijal za učenje. U izobrazbi, također, svećenika, redovnika, kateheta i drugih dušobrižnika bi se trebali pripremiti planovi za izobrazbu za dijalog s muslimanima i islamom. Onima koji su u izobrazbi treba biti poznato da u islamu postoje različiti pravci, pokreti i škole, tako kao što u kršćanstvu postoje različite konfesije. Izobrazba kvaliﬁciranih učitelja mora biti prvi korak u ovom pravcu. Velika brižljivost treba biti posvećena školovanju pastoralnih suradnika, naročito s obzirom na ophođenje sa religijsko-mješovitim brakovima, odnose između crkvenih i džematskih zajednica i na muslimanski vjerski kalendar. Na društvenoj razini bi trebalo s velikim naglaskom nastojati na izobrazbi kršćanskih i muslimanskih stvaralaca javnoga mnijenja i političara, da se zauzimaju za bolje odnose između kršćana i muslimana. 3. Inicijative Mogu se preporučiti slijedeće inicijative, iako se mnoge od njih neće moći koristiti na svakom mjestu: Na razini mjesne zajednice /župe - Međusobne posjete i druge forme kontakata - Zajednički projekti u socijalnom području i u izobrazbi - Zajednički rad u zdravstvu - Zajednički rad u borbi protiv siromaštva. 44

Gv02.indd 44

5.11.2006 11:23:02

SOCIOLOŠKO–TEOLOŠKE TEME

Na razini biskupije - U svim interreligijskim akcijama trebaju, rame uz rame, raditi duhovnici i laici - Postavljanje zaduženih za dijalog - Organizacija i podupiranje zajedničkih budućih kršćanskih i muslimanskih odgovornih nosiltelja dužnosti, učitelja, medijskih djelatnika i akademika - Posredovanje objektivnih informacija o drugim religijama; izgradnja mostova razumijevanja - Stvaranje platformi za diskusiju o etičkim, socijalnim i političkim pitanjima koja su od zajedničkoga interesa - Ustrojavanje zajedničkoga vodstva za praćenje mira i konﬂiktnog menadžmenta u društvenom području - Ustrojavanje mješovitog gremija koji će voditi brigu za časnost i transparentnost u lokalnoj ﬁnancijskoj vlasti.

Na nacionalnoj razini - Ustanovljenje biskupske komisije za interreligijski dijalog - Ustanovljenje centara za sastanke i dokumentaciju - Izgradnja službenih odnosa kršćana i muslimana na akademskoj razini - Izjednačavanje zajedničkih etičkih normi za žurnaliste - Pojačana suradnja (kooperacija) u speciﬁčnim projektima u medicinskom području (HIV/AIDS, briga za trudnice, liječenje djece) - Produženje i jačanje interreligijske suradnje u razvojnim projektima - Traženje mogućnosti za pospješivanje jednakopravnosti i partnerstva muža i žene - Podupiranje projekata za pospješivanje pravne države u demokratskom, pluralističkom društvu.

Na internacionalnoj razini - Nadregionalna izmjena iskustava, ideja i rješenja s obzirom na muslimansko-kršćanske odnose - Organiziranje internacionalnih strukovnih konferencija na temu muslimansko-kršćanski odnosi 45

Gv02.indd 45

5.11.2006 11:23:02

- Izrada pastoralnoga vodiča za interreligijske odnose - Objavljivanje znanstvenih studija - Prevođenje, obrada i priprema potrebnih dokumenata i materijala - Nastavljanje zajedničkog rada između SECAM-a, Njemačke biskupske konferencije, Europske biskupske konferencije kao i drugih biskupskih konferencija (posebice azijskih) i najposlije sa Papinskim vijećem interreligijski dijalog - Iterreligijsko zalaganje za borbu protiv siromaštva, strukturalnih neravnopravnosti, očigledne povrede ljudskih prava i pospješivanje mira na temelju pravednosti - Ustanovljivanje i pokretanje jedne web stranice na engleskom, arapskom i francuskom jeziku na kojoj će se prezentirati nauka crkve o kršćanskomuslimanskim odnosima i na kojoj će se interaktivno uspostavljati interreligijski dijalog širom svijeta. Akosombo /Gana, u listopadu 2004.

S njemačkoga: Petar Matanović

46

Gv02.indd 46

5.11.2006 11:23:02

POVIJESNO–FILOZOFSKE TEME

Gv03.indd 47

5.11.2006 11:24:51

Gv03.indd 48

5.11.2006 11:24:52

Ivan Balta

Heraldičko i povijesno poimanje grbova hrvatskih zemalja te Bosne i Hercegovine

1. Uvod Grbovi imaju svoje heraldičko, povijesno i znanstveno utemeljenje, kojim se bavi heraldika kao pomoćna povijesna znanost , tj. postankom, razvojem i umjetničkom izradom grbova, a prema utvrđenim pravilima određuje način likovnog i opisnog prikazivanja grba. Heraldika je u uskoj vezi s ostalim pomoćnim povijesnim znanostima, posebno sfragistikom, genealogijom, numizmatikom, lingvistikom, te povijesti umjetnosti. Samo pak ime heraldike dolazi od germanske riječi “herald” (njemački herold), što je u srednjem vijeku bilo ime za nižeg službenika ili glasnika feudalca, kome je bila povjerena uloga raspoređivanja i najavljivanja grbova, odnosno njihovih vlasnika na sastancima ili turnirima. Heraldika se na romanskim jezicima naziva i armalistika, što dolazi od latinske riječi: arma,-orum, n. (što je bila oznaka i za oružje). Dakle, latinskim jezikom se grb veže uz oružje, a tako je i na talijanskom (arma), francuskom (armories), engleskom (arms), njemačkom (wappen), dok je u slavenskim jezicima ime grba vezano uz nasljedstvo od njemačke riječi erbe, što je značilo nasljedstvo, kao i na ruskom jeziku gerb, poljskom herb, češkom hrb, te hrvatskom jeziku grb. Heraldički izvori su likovni prikazi grbova u grbovnicama, na pečatima, spomenicima, zgradama i predmetima od kamena, metala, drva, kože i drugog materijala. Grb je trajna oznaka pojedinih osoba, korporacija, političkih i crkvenih ustanova i organizacija, izražena likovnim sredstvima prema ustaljenim i određenim pravilima, u kojima grb nije slikan nego je uvijek podijeljen u polja (elemente) i boje. 49

Gv03.indd 49

5.11.2006 11:24:52

U heraldičkoj znanosti se potpuni grb treba sastojati od elemenata: štita, krune, kacige, nakita i plašta, no uz njih mogu biti i dodatni neobvezni elementi (natpisi, epitaﬁ, gesla...). Prema legendi, prve grbove u povijesti donijeli su na svojim štitovima ratnici koji su se vratili iz križarskih ratova u 11. stoljeću, ali se prvi ili najstariji rukopisni izvori o grbovima javljaju tek 1127., a na pečatima 1137. u južnoj i zapadnoj Njemačkoj, južnoj i sjevernoj Francuskoj, Flandriji i Engleskoj. Do početka 13. stoljeća imali su pravo nošenja grba, osim vladara i velikaši, a od tada i ostali građani. Prvu raspravu iz područja heraldike napisao je 1240. Nijemac Konrad von Mure, pod nazivom “Clipearius” (Clipeus Theutonicorum). Slijedile su i druge heraldičke rasprave, kao Talijana Bartola de Sassoferrata u 14. stoljeću pod naslovom “De armis et insigniis” (O grbovima i pečatima), te Francuza Clementa Prinsaulta iz 1416. pod naslovom “Traité de blason” (Rasprava o opisu grba), gdje se utvrđuju i pravila heraldike. Ipak, konačna pravila heraldike utvrdio je francuz Claude-Francois Menestrier 1677. godine. Uslijedila su brojna tiskana djela o heraldici, a među kojima je prvo bilo Uptona, objavljeno u Londonu 1480., pod naslovom “De studio militari” (Studija o grbu), zatim je slijedilo drugo djelo objavljeno 1529. u Veneciji autora Cassanensa pod naslovom “Catalogus gloriae mundi”. U heraldičkoj literaturi i znanosti za pravoga se osnivača heraldike ipak smatra njemački car Friedrich I. Barbarosa. U srednjem vijeku i boje u grbovima dobivaju svoja heraldička značenja. Ustanovljeno je šest temeljnih boja: crvena i žuta (tzv. tople boje), plava i zelena (tzv. hladne boje) i bijela i crna (tzv. neutralne boje). Za ostale boje se smatralo da nastaju miješanjem osnovnih boja. Svaka od boja imala je sedam razina ili nijansi sa posebnim i utvrđenim speciﬁčnim značenjima. Crvena boja je između ostalih značenja dobila temeljnu oznaku i simbolizirala je slobodu, pravdu, ljubav, napredak..., plava boja simbolizirala je uglavnom slogu, zajedništvo, sjedinjenje..., zelena boja simbolizirala je uglavnom bogatstvo, plodnost, blagostanje..., žuta boja simbolizirala je uglavnom vjeru, ufanje, nadu..., bijela boja simbolizirala je uglavnom neutralnost, nezavisnost, jednakost..., crna boja simbolizirala je uglavnom konzervativnost, pedantnost, disciplinu... Kasnije su sa grbova boje prenešene i u zastave i njima se znanstveno bavila i posebna pomoćna znanost o zastavama, veksilogija. Od Francuske buržoaske revolucije u 18. stoljeću, trobojnice su ušle u modu prezentirajući tri temeljna zahtjeva revolucije: slobodu, jednakost i slogu (Liberté -crvena boja, Egalité bijela boja, Fraternité -plava boja). 50

Gv03.indd 50

5.11.2006 11:24:52

POVIJESNO–FILOZOFSKE TEME

Dakako uz boje, određeni simboli ukomponirani u štit grba imali su i svoja speciﬁčna značenja, na primjer: polumjesec uz ostala značenja simbolizirao je zemlju, križ je simbolizirao vjeru, petokraka zvijezda je simbolizirala državu, kvadrat je simbolizirao zemlju, trokut je simbolizirao duhovnost... Brojevi su također imali speciﬁčna značenja, na primjer broj 1 je simbolizirao božanstvo, pobožnost, svetost i prikazivao se likovno u obliku kruga. Broj 2 je simbolizirao čovjeka sa svojim suprotnostima, a prikazivao se između ostalih simbola i kao crta. Broj 3 je smbolizirao trojstvo, trijade ili duhovnu komponentu i likovno se izražavao u obliku trokuta. Broj 4 je tretiran kao zemaljski simbol i likovno se prikazivao u obliku kvadrata. Broj 5 je postao simbol države, broj 6 je simbol nade i ufanja, broj 7 je simbol vojnog karaktera, broj 8 je simbol obnove, beskonačnosti, trajnosti, broj 9 je simbol sretnog broja, čudesa, a broj 10 je bio broj koji je u sebi sadržavao suprotnost i proizlazio iz tzv. tetrakona (1+2+3+4=10). Dakako, da su ova bila samo neka od značenja brojeva, te da je njihova obrada i značenje heraldički daleko kompleksnije.

2. Razvoj grbova u hrvatskim zemljama U hrvatskoj kulturnoj tradiciji grbovi se javljaju najprije na kamenim spomenicima primorskih i istarskih gradova, a koji su zasigurno bili primljeni kao moda i potreba iz Italije u 13. stoljeću, ali i Bizanta. Sjeverna Hrvatska ili Slavonija, a djelomično i Bosna, grbove su primili pod utjecajem Austrije i Ugarske u 14. stoljeću. U početku je pravo podjele grba imao vladar, a od 14. stoljeća je to pravo vladara ozakonjeno i posebnom poveljom zvanom armali ili grbovnicom. Razvitak hrvatske heraldike može se podijeliti na četiri razdoblja: a) Pretheraldički period do 11. stoljeća, b) Period žive heraldike od 11. do 15. stoljeća, s izvornim i originalnim likovima, c) Period mrtve heraldike od 16. stoljeća do 1918., s umjetnim i izmišljenim likovima, d) Postheraldički period od 1918. godine do danas, s napuštenim heraldičkim pravilima i uporabom komponiranih motiva. Hrvatska je, zajedno s Bosnom i Hercegovinom, bila prva zemlja na Balkanu, a među prvima u srednjoj Europi gdje se pojavilo prvo djelo o grbovima. Bilo je to djelo u rukopisu objavljeno u Dubrovniku 1594., međutim isto djelo bijaše sastavljeno još 1340. od Stanislava Rupčića pod naslovom: “Rodoslovie 51

Gv03.indd 51

5.11.2006 11:24:52

navišćenih i svetih otaca i vlastitih bilegovanih zemalja i svitlih tih plemena cesarstva Ulirskoga...”. Iza navedenog djela slijedila su i druga djela objavljivana kao zbornici, Korjenićev zbornik iz 1595., Palinićev zbornik iz kraja 16. stoljeća, te Fojnički zbornik iz 1595. u Bosni. U navedenim zbornicima su se nalazili likovno obrađeni grbovi plemstva, zemalja i ostalih predmeta, koje je sve ponovno sakupio i objavio u Pesari 1601. Mavro Orbini u djelu “Il Regno degli Slavi”. Najstariji poznati grbovi u hrvatskim zemljama su grbovi plemićkih porodica: Šubića, Mogorovića, Karinjana-Lapčana, Gušića, a u Slavoniji Babonića. Najpoznatiji hrvatski heraldičari u 19. stoljeću bijahu Pavao Ritter Vitezović, Ljudevit Gaj, Ivan Nepomuk Labaš, Emil Laszowski, Ivan Kukuljević Sakcinski, a u 20. stoljeću Bartol Zmajić, Stjepan Antoljak, Jakov Stipišić i drugi. U Dalmaciji se prvi grbovi javljaju u gradovima, gdje su ih pod utjecajem talijanskih gradova počeli upotrebljavati i tamošnji plemići. Početkom 13. stoljeća sve su se više upotrebljavali u Dalmaciji porodični ili obiteljski grbovi. Godine 1406. prvi se put javlja i grb Dalmacije (tri okrunjene zlatne lavlje glave na plavom polju po Bartolu Zmajiću, a po Milanu Prelogu na modrom polju tri zlatne okrunjene leopardove glave). Tadašnja srednjovjekovna Dalmacija se nalazila između Zrmanje, Neretve, planine Dinare i Jadranskog mora. U 13. stoljeću se prvi put javlja grb Slavonije (polumjesec sa zvijezdom), a za ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV., godine 1237., kao dopuna polumjeseca i zvijezde je i lik kune. Konačno je 1496. iz tih kombinacija sastavljen slavonski grb te potvrđen od kralja Vladislava II. Jegelovića (vladao 1490.-1516.) kao grb Kraljevine Slavonije. Tadašnja srednjovjekovna Slavonija, sve do 18. stoljeća, nalazila se između rijeka Dunava, Save, Drave, Sutle i Kupe. No kasnije su se granice Slavonije pomjerale na istok, do rijeke Ilove te planina Papuka i Psunja. U 15. stoljeću se prvi put pojavljuje i grb Hrvatske (pet puta po pet naizmjeničnih srebrnih i crvenih polja-kvadratića). Tadašnja srednjovjekovna Hrvatska nalazila se između Save, Kupe, Zrmanje i Jadranskog mora. Prvi puta su 1616. grbovi Slavonije, Dalmacije i Hrvatske sjedinjeni u jedan zajednički grb na novcu (taliru) austrijskoga kralja Matije II. Istarski grb koze ili vjerojatno prethodno divokoze je iz 14. stoljeća, a grb Dubrovnika datira vjerojatno od Zadarskog mira 1358., koji je konačno stavljen i kao oznaka novoosnovane Dubrovačke Republike 1441. godine (zamjenivši inicijale S. B., sanctus Blasius ili svetog Vlaha). 52

Gv03.indd 52

5.11.2006 11:24:52

POVIJESNO–FILOZOFSKE TEME

Tadašnja srednjovjekovna Istra se nalazila između Raše i Jadranskog mora, a srednjovjekovna Dubrovačka Republika nalazila se između Neretve, Boke Kotorske i Jadranskog mora. Za ilirskog pokreta u hrvatskim zemljama početkom 19. stoljeća, nastaje i tzv. Gajev “stari ilirski grb” (srebrna šestokraka zvijezda nad polumjesecom na plavom polju). Tadašnji ilirski grb (prikazan i na Gajevoj torbi) je trebao izraziti težnju (šestokrakom zvijezdom “Danicom”) za objedinjavanjem (plava boja) svih hrvatskih zemalja (polumjesec je heraldički simbol i zemlje). Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868., Trojedna Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, dobija grb u koji su stavljeni crveno-bijeli kvadratići (simbol Hrvatske), lik kune sa zvijezdom (simbol Slavonije) i tri okrunjene lavlje ili leopradove (risove) glave (simbol Dalmacije). Isti grb Hrvatske, Slavonije i Dalmacije je ušao u zajednički grb Austro-Ugarske Monarhije i zadržao se kao takav do 1918., kada je u istoj formi ušao u zajednički grb Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a od 1929. i u grb Kraljevine Jugoslavije. Novoosnovana, tzv. Nezavisna Država Hrvatska, 1941., imala je sve do 1945. godine, tj. do završetka Drugog svjetskog rata, svoj državni grb od 25 polja (bijelo-crvenih kvadratića) u kojem je početno polje bilo bijelo, a iznad grba je bilo veliko slovo U. Godine 1943. (te 1945.) i “nova” socijalistička Jugoslavija je ustanovila i svoj državni grb, a u njoj i njena federalna jedinica Hrvatska (25 crveno-bijelih polja u kojem je početno crveno polje). Iznad grba bila je crvena petokraka zvijezda, simbol socijalizma-komunizma. Hrvatska, kao nezavisna Republika Hrvatska, dobila je Ustav i svoj novi grb 1991. sa 25 crveno-bijelih kvadratića ili polja, a iznad štita grba bila je ukomponirana kruna u kojem se nalazilo pet manjih grbova hrvatskih povijesnih zemalja: Slavonije, Istre, Dalmacije, Dubrovnika i središnje Hrvatske (odnosno tzv. Gajev “Ilirski grb”).

53

Gv03.indd 53

5.11.2006 11:24:52

3. Hrvatski grb (štit i kruna) Današnji grb Republike Hrvatske sastoji se od heraldičkog elementa štita i krune. 3. 1. Štit u hrvatskom grbu Današnji grb Republike Hrvatske se najčešće koristi u kombinaciji štita i krune. Osnovni i temeljni dio hrvatskog grba je štit (tzv. “šahovsko polje”, 5 x 5 crvenih i srebrno-bijelih kvadratića), iznad kojegć je kruna od pet “šiljaka” (“kuglica”) , unutar koje je pet manjih grbova ostalih hrvatskih zemalja. Kruna (plemićka ili povijesna) treba simbolizirati staru hrvatsku povijest, kulturu i tradiciju. Kako se grb (štit i kruna) uvijek heraldički čitaju u tzv.”ogledalu”, dakle gledajući od lijeve strane prema desnoj, slavonski grb bio bi “prvi čitan”, a zadnji u nizu od pet krunskih grbova bio bi grb središnje Hrvatske ili “ilirski grb”. Hrvatski grb se sastoji od 25 polja, od 5 x 5 naizmjenično spojenih i sastavljenih crvenih i bijelih (srebrnih) kvadratića. U povijesnom vremenu Hrvatske, odnos kvadratića (“kocaka”) bio je različit (4 x 4, 4 x 6, 5 x 6, 6 x 6, 8 x 8 i tako dalje), te je ponekad počinjao s prvim bijelim, a ponekad crvenim poljem. Počinjanje s bijelim ili crvenim poljem nije toliko bitno i važno, ukoliko se ne želi naglašavati važnost Bijele ili Crvene Hrvatske; nadalje, je li po legendi Hrvatska u ratu ili miru, ili pak neutemeljeno i neheraldički iz neopravdanih političkih motiva davati prvenstvo iz novije povijesti Hrvatskoj u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske (legendarno tzv. “ustaške Hrvatske”) ili razdoblju socijalističke i komunističke Hrvatske od 1945. do 1990. godine (legendarno tzv. “partizanske Hrvatske”). Svakako treba konstatirati, da hrvatski grb nije nastao u 20. stoljeću, već daleko ranije, prvi put već spominjan u 15. stoljeću. Česti je naziv za hrvatski grb-štit “šahovsko polje”, što je neutemeljeno jer je šahovsko polje drugačije, tj. 8 x 8 crno-bijelih kvadratića, a današnji hrvatski grb je od 5 x 5 crveno-bijelih kvadratića. 54

Gv03.indd 54

5.11.2006 11:24:52

POVIJESNO–FILOZOFSKE TEME

Podrijetlo štita hrvatskoga grba obiluje u objašnjenjima misticizmom i o njegovom nastanku i objašnjenju postoji više teza, hipoteza i legendi, od kojih samo neke imaju znanstvenu heraldičku utemeljenost. Hrvatski grb je usko vezan uz stariju legendarnu hrvatsku povijest, od doseljenja Hrvata iz tzv. Bijele Hrvatske, današnje Južne Poljske. Stoga je dio štita u grbu bijele boje. Kako su u VII. stoljeću, prema napisima bizantinskog cara pisca Konstantina Porﬁrogeneta (“De administrando imperio”), Hrvati krenuli preko Karpata na poziv cara Bizantskog Heraklija (vladao 610.-641.) prema Jadranu, morali su stalno ratovati i prolijevati svoju krv, naročito protiv Avara, da bi došli do Jadrana. Stoga je legendarno dio štita u grbu crvene boje. U svojoj novoj “južnoj” domovini (između Jadrana i rijeke Drave) organizirala su hrvatska plemena od VII. stoljeća dvije nove države: Bijelu Hrvatsku (Croatia Albina) i Crvenu Hrvatsku (Croatia Rubena), a nešto kasnije i zemlju Slavoniju (terra Sclavonica). Od rijeke Raše do rijeke Cetine od planine Gvozd (Alpes ferrae) ili Petrove Gore do Jadranskog mora nazivala se Bijelom Hrvatskom, a južno od rijeke Cetine do rijeke Drima ili Bojane i od Bosne do Jadranskog mora nazivala se Crvenom Hrvatskom po Ljetopisu popa Dukljanina. Do XV. stoljeća na istim prostorima je bilo veći broj autonomnih i gotovo nezavisnih hrvatskih pokrajina, vojvodina, državica, banovina, grofovija, zemalja, koje su već imale svoja obilježja, svoje grbove (npr. lava, zmiju, ljiljan, sokola, zvijezdu, polumjesec...) kao simbole svoje prepoznatljivosti i autohtonosti (Paganija, Neretljanska oblast, Duklja, Soli, Usora, Bosna, Hum, Dubrovnik, Travunja...) a nalazile su se i na prostoru legendarne Pop Dukljaninove Bijele i Crvene Hrvatske. Kako je bio broj istih zemalja podjednak i u tzv. Bijeloj i u Crvenoj Hrvatskoj (13 i 12, 12 i 13..., ukupno oko 25), ujedinjavanjem tih zemalja, svaka od njih izgubila je svoj prvobitni simbol i dobila umjesto toga jedno od polja (bijeli ili crveni kvadratić) u zavisnosti u kojoj se autonomna jedinica nalazila (Bijeloj ili Crvenoj Hrvatskoj). Povjesničari Vjekoslav Klaić i Stjepan Srkulj, opisali su legendu o postanku hrvatskog grba, a koja je bila vezana za X. stoljeće, kada su navodno Mlečani zarobili Stjepana Držislava, sina hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. i obećali da će ga pustiti na slobodu ako uspije tri puta pobijediti u šahu mletačkog dužda Petra II. Orseola. Stjepan, vjerojatno Držislav, a možda i Stjepan I., po istoj je legendi uspio pobijediti u šahu dužda i zbog te okolnosti kao znak svoje osobne slobode i slobode Hrvatske stavi u svoj grb “šahovsko” polje. Dakako, da je legenda puna manjkavosti i netočnosti, posebno u povijesnim podacima, vremenu i osobama 55

Gv03.indd 55

5.11.2006 11:24:52

tadašnje Kraljevine Hrvatske, koja je u to vrijeme zapremala dobar dio današnje Bosne i Hercegovine. Povjesničar Dominik Mandić je zastupao tezu o iranskom podrijetlu hrvatskog grba. Kod Iranaca (Perzijanaca) i Kineza crveno polje simbolizira južnu, a bijelo polje zapadnu stranu svijeta, te je po njemu hrvatsko “šahovsko” polje nastalo ujedinjavanjem južnih i zapadnih, ne iranskih, već hrvatskih plemena i pokrajina. Heraldičar Ivan Bojničić je smatrao da je šahovski grb, bio grb Primorske banovine, odnosno Primorske Hrvatske, a povjesničar Vjekoslav Klaić je tvrdio da je to bio grb jednog od dvanaest hrvatskih plemenskih prvaka (Svačića) koja su potpisala “Pactu conventu” 1102. s mađarskim kraljem Kolomanom. Povjesničari Miroslav Brandt i Ljubo Karaman povezivali su hrvatski grb sa pentagramom splitske krstionice i dali mu sakralni karakter, u čemu su se složili povjesničari Ivan Kukuljević Sakcinski i Branko Fučić. “Kockasti” grb, sličan kvadratnom, imali su i neki europski velikaši, kao biskup i kasniji kardinal Oton, koga je papa Grgur VII. poslao 1076. na vjenčanje hrvatskog kralja Zvonimira, te je isti tom prilikom sa sobom ponio i svoj “šahovski” grb. Po nekim su tradicijama vjerojatno tada taj grb Hrvati zaprimili i uzeli kao svoj grb, iako je pogrešno tumačiti grb kao šahovsko polje, jer on to uistinu nije, jer šahovsko polje je 8 x 8 crno-bijelih kvadratića, a ne kocki (kocka je geometrijsko tijelo). Prema talijanskom povjesničaru Galvaniju, kocke u grbu predstavljaju bojno polje, te je takav ili sličan grb dobivao vojskovođa kao zahvalnost za pobjedu na bojnom polju (šahovsko polje gdje se baca “kocka sreće”). No, vjerojatno je to bio “dar Zapada Hrvatima za pobjede prema Istoku” (ante murale christianitatis, tj. o hrvatskim zemljama kao predziđem kršćanstva). Povjesničar Pavao Ritter Vitezović je smatrao da je hrvatski grb nastao prema stihovima, koje je sam napisao: “Tuj se bacaju kocke sumnjive ratničke sreće”, a htio je naglasiti da su se u hrvatskim zemljama stalno vodili ratovi velikih, odmjeravale se snage Istoka i Zapada, vjere, kulture, civilizacije na hrvatskom trusnom prostoru koje je već stoljećima bilo natopljeno suzama, znojem i krvlju. U Vitezovićevo vrijeme vodili su se ratovi protiv Osmanlija, a pobjede i porazi su bili neizvjesni kao u bačenoj pokerskoj kocki. Isusovac Klein u svojem djelu “Analecta Poetica”, objavljenom 1757. u Zagrebu, posvetio je hrvatskom “šahovskom” grbu epigram: “Pusta i prazna su tvoja polja slavni Hrvate, Neka ih sve zarumeni Turaka krvlju tvoj mač” Dakle, uvijek je u povijesti gotovo bilo pola hrvatskih zemalja slobodno (bijelo polje) a pola u ratu (s Osmanlijama ili drugim silama...) gdje se prolijevala krv (crveno polje). 56

Gv03.indd 56

5.11.2006 11:24:52

POVIJESNO–FILOZOFSKE TEME

Danas valja hrvatski grb vezati uz objašnjenje o jedinstvenoj hrvatskoj slobodi (crveni kvadratići) i jednakosti, odnosno demokraciji (bijeli kvadratići), a koja je imala i ima slavnu, herojsku i višestoljetnu tradiciju srednjoeuropske provenijencije.

3. 2. Kruna u hrvatskom grbu U kruni aktualnog hrvatskog grba nalazi se pet povijesnih grbova hrvatskih zemalja: 3. 2. 1. Grb Slavonije Tri vodoravna dijela štita grba razdvajaju dvije srebrne grede (gornja predstavlja rijeku Dravu, a donja rijeku Savu). Iznad i ispod srebrnih greda nalaze se plava polja koja predstavljaju zajedništvo u tadašnjoj srednjovjekovnoj hrvatskougarskoj Kraljevini. U gornjem modro-plavom polju nalazi se zlatna šestokraka zvijezda (simbol boga Marta), a koja simbolizira buđenje, rađanje, nagovještaj, stvaranje, rat. Centralno središnje crveno polje između srebrnih greda predstavlja Slavoniju kao slobodnu zemlju, zemlju rada, volje, ljepote, ljubavi, ali i zemlju koja je natopljena krvlju čestim ratovima i razaranjima. Crna ili smeđa kuna je simbol Slavonije (kunovina je bila sredstvo plaćanja u srednjem vijeku), koja u privrednom smislu može znači opstojnost i bogatstvo. Povjesničar Tadija Smičiklas je o slavonskom grbu napisao kako se “potvrđuje kraljevstvu slavonskom stari grb u polju obtečenu dviema riekama, a odsele neka jošte davor zviezda bude za ures u znak njihova velikog junačtva, neka se na zastavak vojske hrvatskog plemstva u Slavoniji ovaj grb svietli...”. Povjesničar Pavao Ritter Vitezović uz grb Slavonije je sastavio pjesmu: “Mars mi je zvijezda med divljim rijekama kuna, A u sredini štita Marsove boje sjaj. Kraljevstvo tvoje je sjajno, dvije ga graniče rijeke, Postalo često oltar, što ga stvorio Mart.” 3. 2. 2. Grb Istre U grbu Istre u modrom štitu nalazila se “zlatna” koza (ili divokoza) okrenuta udesno sa crvenim papcima i rogovima. U grbu Istre koza vjerojatno simbolizira slobodu, korist, bogatstvo i stvaranje, a crveni rogovi i papci prohodnost i slobodu obrane. 57

Gv03.indd 57

5.11.2006 11:24:52

Povjesničar Pietro Kandler je o grbu Iste između ostalog napisao: “Čini se da je koza prikzana poslije striženja vune na valovitim pašnjacima Istre ili nekim brežuljcima između kojih diže glavu kružeći pogledom”. Koza je kao pozitivan simbol poznata još iz rimskih vremena, jer je runo koze bilo korišćeno za životne potrebe, kao i ostali dijelovi tijela životinje. Tako su, po tvrdnji rimskog pisca Plinija Starijeg, kult koze njegovali i Istrani. Slovenski znanstvenik Marko Pogačnik prikazao je simbol jarca (koze) u grbu Istre sa poimanjem Istre europske regije kao što je zviježđe jarca dio galaksije Kumove Slame. Nadalje, isti je autor napisao, da se veliki rogovi istarske koze poistovjećuju s “vatrenim” crtama, koje postoje u pokrajini Istri (za primjetiti je, slučajnost je kako današnji Y putovi po Istri imaju sličnost sa “vatrenim” crtama velikog kozjeg roga u grbu Istre).

3. 2. 3. Grb Dalmacije Grb Dalmacije u modrom štitu ima tri zlatne okrunjene lavlje (leopardove ili risove) glave (smještene dvije u gornjem, a jedna u donjem dijelu štita grba). O kakvim se “glavama” s krunama radi u starijim grbovima Dalmacije nije točno utvrđeno, ali se većina slaže da su to lavlje glave. Modro polje je legendarno simboliziralo zajedništvo, a male lavlje ili leopardove glave bijahu “biseri” Dalmacije (gradovi, otoci i zaleđe) koje su Mlečani “oduvijek” smatrali svojim neostvarenim mirazom (Mlečani su u svojem grbu imali velikog krilatog lava). Grb Dalmacije se prvi put pojavio na dvostrukom pečatu hrvatsko-ugarskog kralja Sigismunda 1406., ali je heraldičar Bartol Zmajić ukazivao na njegovo starije podrijetlo, tj. smještao ga u 1369. godinu. Povjesničar Pavao Ritter Vitezović je napisao o Dalmatinskom grbu: “Krunjeni lavovi tvoji meni su vrata dali. U tvom modrom štitu postavljeni trokutni lik. Kraljevske počasti nose na glavi lavove krune. Imaju predivne boje mora i neba sjaj”.

Isusovac Klein je također grbu Dalmacije posvetio stihove: “Ako potisnu Turčin vreba na troglavu glavu, Neka mu, moj Dalmatinče otkine glavu tvoj mač.” 58

Gv03.indd 58

5.11.2006 11:24:52

POVIJESNO–FILOZOFSKE TEME

3. 2. 4. Grb Dubrovnika Grb Dubrovnika u ovalnom štitu ima tri plave i dvije crvene vodoravne grede. Štit grba simbolizirao je legendarno geografski položaj nekadašnje Dubrovačke Republike. Crvene grede su vjerojatno bile slobodarske zemlje Konavala, Pelješca, Mljeta, Elaﬁta, Korčule, grada Dubrovnika sa zaleđem, a plave grede vjerojatno bijahu s boje mora, zaljeva, kanala Mljetskog, Korčulanskog, Koločepskog, Lopudskog, Pelješkog, Bokeljskog zaljeva. Još je hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. dao napisati u povelji 1358. Dubrovčanima: “Da nose njegov barjak ili grb i na suhom i po moru”. Iste godine Zadarskim mirom Dubrovčani su priznali vrhovnu vlast istog kralja Ludovika I. Anžuvinca, koji je u ugarskom grbu imao slične simbole (četiri crvene i četiri plave ili bijele vodoravne grede, koje su simbolizirale zemlju Ugarsku i vodu, tj. rijeke Dunav, Dravu, Tisu i Savu). Grb Dubrovnika se više puta kroz povijest mijenjao, a povjesničar Pavao Ritter Vitezović je o Dubrovačkom grbu napisao: “Drugi na jadranskom žalu slobodan grad se diže, Tri su na crvenom polju rijeke što teku mu tuj. Da se ne pomute rijeke i opakim putem ne krenu, Zato se mjeseca svakog novi izabire knez.” 3. 2. 5. Grb središnje Hrvatske ili Gajev “ilirski grb” Grb središnje Hrvatske ima na modrom polju štita srebrni polumjesec iznad kojeg je zlatna šestokraka zvijezda. Plavo polje simbolizira zajedništvo za kojim se težilo u objedinjavanju hrvatskih zemalja (polumjesec) početkom 19. stoljeća. Nada je postojala i postoji u simbolu šestokrake zvijezde, a ona se postiže ako treba i ratom, pobjedom i stvaranjem (zvijezda Marsova, Mars bog rata). Njemački pisac Carl Scheidern je napisao 1786. godine: “Polumjesec je više znak deržave i naroda, nego li sultana”. Isti grb je najstariji hrvatski grb, koji se pojavljuje na frizaticima (novcu) hercega čitave Slavonije (Hrvatske) Andrije II. (1196.-1204.). Znak polumjeseca i zvijezde su planete Danice ili Venere (Ištar), koji se nalaze i na spomenicima babilonskog kralja Melišapika II. iz 1200. godine prije nove ere. Mladi mjesec je označavao obnavljanje života, a kult su kao takav navodno prihvatila i hrvatska plemena po doseljenju u današnju domovinu. Grb s polumjesecom i zvijezdom bio je prihvaćen i kao ilirski grb u Hrvatskom narodnom preporodu u 19. stoljeću.

59

Gv03.indd 59

5.11.2006 11:24:52

4. Razvoj grbova u Bosni i Hercegovini U Bosni i Hercegovini prvi je I. Jukić u 19. stoljeću počeo pisati o bosanskoj heraldici, posebno o “ilirskom” grbovniku, čime su se bavili I. Kukuljević Sakcinski i A. Knežević, a autentičnošću bosanskog grba bavili su se S. Novaković, L. Thalloczy i F. Rački., Ć. Truhelka, N. Radojčić, A. Vučetić, A. Solovjev i Seid Traljić. S obzirom na kompoziciju grbovne slike i na razvojni stupanj grba, na pečatima pojavljuju se tri vrste grbovnih oznaka, odnosno grbova, shvaćenih u širem smislu. To je, u prvom redu, grupa jednostavnih (općih ili osnovnih) heraldičkih simbola, odnosno ﬁgura, zatim grupa grbova sa heraldičkim štitom, te skupina tzv. potpunih grbova, sa štitom, kacigom i čelenkom. Ovakav poredak grbova imao je i kronološku vrijednost, jer je razvoj grba tekao upravo takvim putem (jednostavna ﬁgura simbol na štitu - potpuni grb sa štitom, kacigom i čelenkom). Jednostavne ﬁgure ili opći heraldički simboli upotrebljavali su se samostalno ili u sastavu heraldičke kompozicije, gdje su zauzimale određena mjesta na štitu ili na čelenci. Ovi samostalni simboli nisu spadali u grbove po strogim pravilima zapadnoeuropske heraldike. Kao samostalni heraldički simboli u bosanskim i humskim pečatima dolaze životinje (orao i grifon-lav) i predstava utvrđenoga grada.1 Mnogo veći broj jednostavnih heraldičkih ﬁgura sačuvan je na heraldičkim kompozicijama ili na grbovima u užem značenju. Tu su, opet, životinje (orao, orlovo krilo, lav-grifon), ljiljani, ljiljanova kruna, oklopljena ruka.2 Funkciju jednostavnih ﬁgura ponekad su vršili i monogrami, odnosno inicijali.3 1

Orao na pečatu kneza Andrije i Grgura Vukosalića, g:rifon-lav na pečatu Dragišića - Kosača i grad na pečatima Pavlovića. 2 To su: dvoglavi orao u srpskom grbu na dvostranom pečatu kralja Tvrtka I i Dabiše, lav-grifon u Kosača, orlovo krilo u Šubića, orlovska pera u Vlatkovića, ljiljani u Kotromanića, buketi cvijeća u Kotromanića i Vlatkovića, oklopljena ruka u Hrvatinića. 3 Monogram ΧΛΜь u Bjeljaka Sankovića, inicijal “T” u kralja Tvrtka II. 60

Gv03.indd 60

5.11.2006 11:24:52

POVIJESNO–FILOZOFSKE TEME

U samim grbovnim kompozicijama jednostavne ﬁgure sačinjavale su zapravo srž grba, jer svi ostali elementi su manje ili više ustaljeni opći okviri za ove jednostavne, proste ili osnovne simbole. U razvojnoj liniji grba heraldički štit je stajao između općeg simbola (jednostavne ﬁgure) i potpunog grba. Konačno se u heraldici ustalio kao grb pravnih osoba, ali se često iz praktičnih razloga upotrebljavao i kao pars pro toto (dio mjesto cjeline), umjesto već postojećih potpunih grbova. Potpuni grbovi (heraldički štit, kaciga sa velom i čelenka) stajali su na vrhu razvojne linije bosanskih grba. Najstariji potpuni grb vezan za Bosnu je grb Pavla Šubića, nastao krajem 13. stoljeća: štit sa orlovim krilom, kaciga sa velom i perjanica. Postoji vjerojatnost da je i ban Stjepan II. Kotromanić već na početku svoje vladavine imao potpuni grb. Potpuni grbovi upotrebljavaju se samo kao simboli pojedinaca ili porodica. Svaki od grbovnih elemenata doživio je svoj razvitak koji se može pratiti i na grbovima sa bosanskih i hercegovskih pečata. U slijedećem stupnju razvoja ovaj simbol dolazi u okvire heraldičkog štita, da bi se kasnije popeo i u čelenku. Prilikom ovog “penjanja” simbol nekada zadržava i mjesto na štitu, pa u tom slučaju zauzima dva mjesta u heraldičkoj kompoziciji. Primjeri sa bosanskih pečata mogu ilustrirati samo pojedine faze razvoja koji se odigravao na širokim prostorima zapadne Europe. Tako npr. Šubićevo orlovo krilo, koje na bosanskom pečatu zauzima mjesto na heraldičkom štitu, kasnije dolazi i u čelenku. Heraldički 1ikovi su geometrijske forme kojima je površina heraldičkog štita podijeljena na dva ili više polja; ovim likovima se, u stvari, izražavaju osnovne boje grba. Od velikog spektra heraldičkih likova na bosanskim pečatima dolaze samo tri: lijeva kosa pruga na pečatu bana Ninoslava, desna kosa pruga na pečatima Kotromanića i tri desne kose pruge na pečatima Kosača i Vlatkovića. Hera1dički štit je uglavnom slijedio formu bojnoga štita, kao u najstarijim štitovima sa pečata bana Ninoslava, Pavla Šubića i Stjepana Kotromanića približavaju se formi trokuta; u grbovima kralja Tvrtka i Ostoje bočni rubovi štita su jače ispupčeni, pa im bolje odgovara termin srcoliki. U hercega Stjepana Vukčića i njegovih sinova osnovne konture tarče su ostale, ali su oba pobočna i donji rub razvedeni u polukružne lukove. Hera1dičke kacige na grbovima sa bosanskih pečata sve pripadaju tipu tzv. dubokih kaciga (Topfhelm, haeume). Ipak se mogu uočiti tri varijante koje imaju i svoju kronološku vrijednost. Prvu varijantu predstavlja kaciga u obliku lonca sa posebno formiranom plitkom kalotom, kao u grbu Pavla Šubića. Bez odvojene kalote, ali sa snažnim izrezima za oči su kacige na grbovima Kotromanića i Vlatkovića. Kosače u drugoj polovini 15. stoljeća ponovo imaju kacigu sa posebno naglašenom kalotom, ali to više nije bojna, nego čisto turnirska kaciga. 61

Gv03.indd 61

5.11.2006 11:24:53

Plašt ili veo je grbovni ukras koji je stalno pratio potpune grbove i s njima se razvijao. Na grbu Pavla Šubića to je sasvim tanka platnena traka sa čipkastim rubovima, koja je padala pozadi kacige. U kraljevskim grbovima plašt je samo nešto širi i bogatiji: ima više nabora i čipkastih ukrasa. Perjanica - če1enka je u prvoj fazi razvoja pretežno bio dekorativan element grba, odnosno kacige, kao npr. čelenke u grbu Šubića, Kotromanića i Vlatkovića. U drugoj razvojnoj fazi u čelenku dolazi jednostavna heraldička ﬁgura, pa tako ona postaje jedan od bitnih elemenata grba (lav-grifon u Kosača, oklopljena ruka u Hrvatinića). Kruna je tijekom vremena također postala važan element heraldičkih kompozicija. U starije doba pojavljivala se samo kod okrunjenih glava, a kasnije i kod plemića visokoga ranga. U Bosni i Hercegovini krunu u grbu imaju samo kraljevi. Posebni nosači grbova dosta kasno se javljaju kao speciﬁčni dekor heraldičkih kompozicija; tako “nosači” grbova dolaze samo na prijestolnom pečatu bosanskih kraljeva, gdje sa svake strane prijestolja, po dva anđela pridržavaju državne grbove. Najstariji poznati grb bosanske vladarske porodice vidi se na pečatima bana Stjepana II. i bana Tvrtka. Ovaj grb u svojoj čistoj formi pojavio se još samo jedanput, kao sastavni dio heraldičke kompozicije potpunoga grba kralja Tvrtka II. na pečatu iz 1405. Sam heraldički lik i forma štita ušli su i u lični grb kralja Tvrtka I., pa i u državni grb Bosne po koncepciji Tvrtkovoj.4 Nakon proglašenja za kralja, Tvrtko I. je morao i svoj grb prilagoditi novom dostojanstvu. Od starih kotromaničkih insignija, on zadržava štit sa desnom kosom prugom i čelenku u obliku buketa, ali uvodi i sasvim nove elemente: 6 ljiljana na štitu i krunu na vrhu kacige, pa tako dobiva novu heraldičku kompoziciju, potpuni grb sa štitom, kacigom, krunom i perjanicom. Kralj Stjepan Dabiša nije vršio nikakvih intervencija ni na državnom, ni na ličnom grbu Tvrtkovu, pa je na pečatima mijenjao samo ime u legendi. Ni kralj Ostoja za vrijeme prve vladavine, koliko je poznato, nije ništa radio u tome pravcu. Tvrtko II. je odmah na početku svoje prve vladavine formirao 4

Thallóczy je još davno izišao sa tvrdnjom da je lik viteza na konju (konjanik) porodični grb Kotromanića. Tu svoju tvrdnju temeljio je na činjenici što se u kompleksnom grbu ugarsko-hrvatske kraljice Elizabete, inače kćerke bana Stjepana II., nalazi konjanik; pored toga, lik viteza na konju vidi se i u složenom grbu bosanske kraljice Katarine, isklesanom na njezinu nadgrobnom spomeniku u Rimu. U direktnim izvorima iz Bosne konjanik se nikada ne pojavljuje u okviru heraldičke kompozicije; konjanički portreti Kotromanića predstavljaju speciﬁčnost pečatnih slika. U tim predstavama dolazi grb na konjaniku, a ne konjanik na grbu. Čitav razvoj heraldičkih simbola, ne dozvoljava opredjeljivanje konjaničkog portreta kao heraldičkog simbola. Pavao Anđelić misli da konjanike na grbovima dviju spomenutih kraljica treba drugačije interpretirati. (Lajos Thal1óczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, str. 281., 309.) 62

Gv03.indd 62

5.11.2006 11:24:53

POVIJESNO–FILOZOFSKE TEME

svoj posebni lični grb. On se sastojao od staroga kotromanićkog štita sa desnom kosom prugom, kacige sa plaštem i krune sa perjanicom. Kako se vidi, on je od svoga oca preuzeo samo krunu, ali ne i ljiljane na štitu. U ovakvom postupku nazire se izvjesno vraćanje unazad, bliže porodičnim tradicijama Kotromanića. Kasnije je Tvrtko II. ovaj svoj grb napustio. Ostoja je izvršio velike izmjene u državnom i ličnom grbu, tako da se ova njegova intervencija opravdano može nazvati grbovnom reformom. On je sa štita izbacio stari simbol Kotromanića, kosu prugu, a zatim i ljiljane, koje je bio uveo Tvrtko I., pa na čitavom slobodnom prostoru postavio kraljevsku krunu. Tako je stvorio novi državni grb “bosanske krune”, koji je onda unio i u svoj osobni grb, zadržavajući dio Tvrtkove kompozicije: kacigu s plaštem, krunom i perjanicom. Karakteristično je da se Ostoja nije odrekao ni starog državnog grba Tvrtkove koncepcije (štit sa kosom prugom i 6 ljiljana), jer ga je ostavio na tako istaknutom mjestu kao što je zastava. Za vrijeme druge vladavine, Tvrtko II. napušta svoj prvobitni grb i nikada više ne insistira na starom simbolu, kosoj pruzi. On prihvaća Ostojinu reformu državnog grba u cjelini, a u osobni grb unosi novi detalj (u odnosu na Ostoju), inicijal svoga imena (T), koji stavlja ispod krune na štitu. Zanimljivo je konstatirati da se u vladarskim grbovima kao najstabilniji elemenat pokazala čelenka u vidu buketa cvijeća. Ona se raspoznaje na konjaničkim portretima bana Stjepana i Tvrtka, na konjaničkim portretima kraljeva sa velikog dvostranog pečata i na svim ličnim grbovima kraljeva. Razlike u predstavama čelenke tako su sitne da nikada ne mijenjaju opći izgled. Tako na velikom prijestolnom pečatu Tvrtka I. (i Dabiše) s obje strane prijestolja stoji po jedan grb.5 Štit s kosom prugom i 6 ljiljana stoji i na zastavi koju je nosio kralj - konjanik na reversima velikog dvostranog pečata bosanskih kraljeva. Ovaj grb na zastavi ne mijenja nijedan od kraljeva, pa čak ni Ostoja, koji je izvršio radikalnu reformu kraljevskog i državnog grba. Opravdano je stoga zaključiti da su ovaj grb na zastavi svi bosanski kraljevi smatrali adekvatnim simbolom kojemu i jest mjesto na zastavi, odnosno da su u cjelini podržali simbolizam koji mu je namijenio Tvrtko I. Isti ovaj grb nalazi se i kao sastavni dio potpunoga grba Stjepana Tomaševića na poznatom “bosanskom zlatniku”.6 Ovi podaci dovoljno jasno govore da je štit sa desnom kosom prugom i 6 ljiljana ustanovljen i za cijelo vrijeme trajanja priznavan kao grb bosanskog kraljevstva (regni Bosne). 5

Već je pomenuta polemika koja se 80-tih godina 19. stoljeća vodila oko identiﬁkacije grba srednjovjekovne bosanske države. Analiza kraljevskih grbova na pečatima doprinijela je da stvar postane jasnija. 6 Isti, str. 287. 63

Gv03.indd 63

5.11.2006 11:24:53

Kralj Ostoja je postavio novi grb (štit s krunom) na ona mjesta gdje je Tvrtko I., nesumnjivo, bio postavio državne grbove Srbije i Bosne. Iz ovoga postupka treba zaključiti da je Ostoja iz izvjesnih razloga formirao novi jedinstveni grb koji simbolizira bosansku državu u cjelini, uključujući tu i srpske zemlje. Takav postupak je imao svoga opravdanja u činjenici da ni ostali dijelovi bosanske države nisu bili predstavljeni posebnim grbovima. Takva teorija o “zemljama krune sv. Stjepana” upravo je u to doba bila dominantna među ugarskim pravnicima,7 a Ostoja je imao prilike da se s njome i bliže upozna. Zna se da je baš Ostoja svoje pravo na bosanski prijesto temeljio i na faktičnom posjedovanju bosanske kraljevske krune, koju je, uz pomoć Madžara, ljubomorno čuvao u tvrdom Bobovcu.8 Stoga štit s ljiljanovom krunom treba shvatiti kao grb svih zemalja bosanske krune ili čitave bosanske države, uključujući tu i nekadašnje srpske zemlje. Ovako shvaćen simbolički značaj Ostojina državnoga grba dozvoljava i koegzistenciju sa Tvrtkovim grbom Bosne. Pitanje iz kojih se elemenata sastoji grb kralja Tvrtka I. i odakle su ti elementi uzeti, predstavlja zanimljivo i važno pitanje bosanske heraldike. Već na prvi pogled u ovom se grbu raspoznaju dvije grupe grbovnih elemenata; to su jednim dijelom elementi starog grba Kotromanića, a drugim dijelom novi simboli, koji su trebali pokazati i novo kraljevsko dostojanstvo. Likovne predstave na nekim novcima Stjepana II. pokazuju da je ulogu heraldičkog simbola, odnosno jednostavne ﬁgure igrala zvijezda, koje na novom grbu nije bilo.9 Postavši simbol u kraljevskom grbu, ljiljan se brzo proširio kao ukrasni i simbolični motiv u raznim granama umjetnosti. Tako npr., u kamenoj plastici motiv ljiljana ukrašava kapitele na kraljevskom dvoru u Bobovcu; u rukopisima, kao što su Mletački zbornik, Hvalov rukopis i drugi, ljiljani čine jedan od najčešćih iluminatorskih motiva na stećcima. Tako je Tvrtkov heraldički simbol ljiljana ušao i u samu ljiljanovu krunu. Vjerojatno je Tvrtko imao dva dva uzora prema kojima je mogao formirati svoj grb. Jedan uzor je heraldički ljiljan, prvobitno simbol francuske burbonske dinastije, koji je početkom 14. stoljeća preko napuljskih Anžuvinaca dospio u ugarsko-hrvatsku državu. Prema velikom broju likovnih izvora može se konstatirati da je kruna kralja Karla Roberta, Ljudevita Velikog, kraljice Marije i dr. do 7

Tako npr. kralj Sigismund u povelji knezu Ivanišu Nelipiću (1408. god.) govori o “vječnoj poslušnosti vjernosti, službi i dužnom poštovanju našem veličanstvu i kruni”. U istoj ispravi govori se i o kruni kraljevstva bosanskog (Starine JAZU, 39., 313.). O apstraktnom pojmu državne krune u Bosni, vidi: Sima Čirković, Istorija Bosne, Beograd, 1964., str. 224.-226. 8 Mačvanski ban Ivan Morović, po nalogu kralja Sigimunda, provalio je 1405. god. u Bosnu i zauzeo glavni grad kralja Ostoje, zvan Bobovac, gdje se čuvala kruna bosanskog kraljevstva (Starine JAZU, 39., str. 261.-262.). Poznato je da je Tvrtko II. tek za svoje druge vladavine okrunjen kraljevskom krunom (1421. god.) 9 P. Anđelić, Neka pitanja bosanske heraldike, GZM - Arheologija, 1964., str. 165. 64

Gv03.indd 64

5.11.2006 11:24:53

POVIJESNO–FILOZOFSKE TEME

u detalje slična bosanskoj kraljevskoj kruni. Stoga bi se moglo pomišljati da su heraldički simbol ljiljana i odgovarajuća forma krune ugarsko-hrvatskih vladara iz dinastije Anžuvinaca poslužili kao neposredni uzori za formiranje bosanske kraljevske krune i za izbor ljiljana kao heraldičkog simbola. Porodica Kotromanića bila je ženidbenim vezama direktno povezana sa ugarsko-hrvatskim ogrankom Anžuvinaca. S druge strane, moguće je da je Tvrtko imao pred sobom jedan drugi uzor: ljiljanova kruna dolazi, naime, na novcima nekoliko posljednjih kraljeva iz dinastije Nemanjića. Osim toga, ljiljan se u Srbiji pojavljuje i na drugim mjestima koja su obično rezervirana za simbole (žezlo, pečati, novac). Misli se da je i u Srbiju ljiljan došao iz Francuske, i to posredstvom Dušanove majke Jelene Anžuvinske. Stoga bi se moglo zaključivati da je Tvrtko, proglasivši se i za srpskog kralja, preuzeo i formu srpske kraljevske krune, a zatim, u duhu suvremenih heraldičkih običaja, detalj iz krune prenio na heraldički štit kao jednostavnu heraldičku ﬁguru. Značajno je da se križ (kao heraldički lik) nalazio i na jednom od grbova bosanske kraljice Katarine, kćerke Stjepana Vukčića.10 Kojim putem je križ došao u grb i na zastavu hercega Stjepana ne može se sasvim sigurno utvrditi. Ipak, sve dok se ne pojave neki novi dokazi, treba računati na mogućnost da je ovaj simbol izabran prilikom formiranja samog grba, odnosno prilikom proglašenja Stjepana za hercega. Razlozi za takav izbor mogli su ležati u samoj tituli “herceg sv. Save”, ali i u pristupanju hercega široko zasnovanoj križarskoj koaliciji za borbu protiv Osmanlija. Među speciﬁčne simbole koji se pojavljuju i kao vladarski amblemi treba ubrojiti i hercešku krunu, koja se vidi na nekim (monogramnim) pečatima hercega Stjepana i njegova sina Vlatka. Iz popisa hercegova “blaga” zna se da je takva kruna i faktički postojala. Ipak, treba konstatirati da ovaj općeniti simbol vlasti nije u Hercegovini nikada postao samostalan vladarski ili državni simbol, niti je ušao u kakvu heraldičku kompoziciju, kao što je slučaj sa bosanskom kraljevskom krunom. Iz popisa riznice velikog vojvode Sandalja Hranića može se zaključiti da je već Sandalj imao formiran svoj grb ili “znamenije” i da je to bio vjerovatno lav.11 Može se pretpostavljati da je taj grb formiran istovremeno sa Stjepanovim proglašenjem za hercega (1448.), tako što mu je kralj Friedrich, zajedno sa herceškom titulom, dao i grbovno pismo (Wappenbrief, litterae armales). Poslije pada Bosne isti grbovi plemića pali su u zaborav iz raznih razloga, a porodice koje su pobjegle ispred nadolaska Turaka Osmanlija, zadržale su svoje grbove, koja su im tada potvrđivali Venecija, Dubrovačka Republika, Austrija i tako dalje. 10 11

Grb na spomeniku bosanske kraljice Katarine u crkvi Ara coeli u Rimu. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, I., br. 340. 65

Gv03.indd 65

5.11.2006 11:24:53

Poslije okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine na temeljima odredbi Berlinskog kongresa, izrađen je zemaljski grb Bosne (crvena ruka u laktu drži handžar u zlatnom štitu) a pod utjecajem Mađara. Isti grb ostao je u upotrebi do 1918. godine. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevini Jugoslaviji Bosna i Hercegovina nije imala svoj grb;ona će ga dobiti tek poslije 1945. godine. Prvi grbovi Bosne su iz srednjovjekovnog vremena kralja Tvrtka. Po uzoru na Anžuvinski, grb Bosne je bio sastavljen od ljiljana, a od 1878. grb Bosne je crvena ruka, savijena u laktu, drži handžar u zlatnom štitu. Grb Bosne i Hercegovine iz vremena Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine od 1945. godine imao je elemente geografsko-industrijske sa simbolima planina, šuma i teške industrije. Grb je bio rađen na temeljima soc-realističkog umjetničkog djelovanja svoga vremena u kojem su heraldička pravila ignorirana. U tijeku rata u BiH, heraldički grbovi kao i zastave BiH su nalazili rješenja u historijskoj tradiciji, etnikumu, realitetu zemlje i naroda. Bosna i Hercegovina kao država triju naroda imala je i svoje nacionalne grbove i zastave. Grb BiH je od 1992. kompromisno napravljen heraldičkim pravilima na temelju historijske tradicije bosanskih grbova od 14. stoljeća iz vremena kralja Tvrtka, koji je također u svom grbu imao ljiljane. Posljednji grb Bosne i Hercegovine nastao je kompromisnim rješenjima Deytonskog sporazuma i europskog protektorata. Iako su simboli polumjeseca i zvijezde poznati kod mnogih naroda, čak iz vremena babilonskog kralja Melišapika II. iz 1200. godine prije naše ere, u Bosni se koristio u osmanskom historijskom razvoju, a u Hrvatskoj se prvi put koristio u Slavoniji, posebno na novcu (frizaticima i banovcima) u 13. i 14. stoljeću, te početkom 19. stoljeća, kao simbol ilirskog pokreta (Ljudevit Gaj koristi ga je kao ilirski simbol na tzv. “Gajevoj torbi”). Grbovi u Bosni i Hercegovini nastali su pod velikim utjecajem Hrvatske i Dalmacije, posebno Dubrovnika,12 ali i Srbije, i to tek od sredine 14. stoljeća, kada je grb bosanskih vladara bio ujedno i grb bosanske države. Bosanska dinastija Kotromanići su imali tri grba, a ban-kralj Tvrtko I. uveo je ljiljane (krinove) u svoj grb, koji se održao do pada Bosne 1463. godine. Poslije pada Bosne grbovi plemića pali su u zaborav iz raznih razloga, a porodice koje su pobjegle ispred Osmanlija, zadržale su svoje grbove, koje im je potvrđivala Mletačka, Dubrovačka i Genoveška Republika, Sveta Stolica (papa), Austrijsko Carstvo itd. Još u 16. stoljeću nastao je grb Bosne, čiju su autentičnost (kao izmišljeni grb) oborili Franjo Rački i Aleksandar Solovjev. 12

Stjepan Antoljak, Pomoćne istorijske nauke, Kraljevo, 1971., str. 125. 66

Gv03.indd 66

5.11.2006 11:24:53

POVIJESNO–FILOZOFSKE TEME

Poslije okupacije Bosne i Hercegovine 1878. izrađen je zemaljski grb Bosne: crvena ruka, savijena u laktu, drži handžar u zlatnom štitu, pod utjecajem Mađara (Ugra); isti grb je ostao u upotrebi sve do 1918. godine. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) Bosna i Hercegovina nije imala svoj grb, nego je tek poslije oslobođenja, od 1945., dobila novi socijalistički grb BiH: između šumskih bjelogoričnih i crnogoričnih grančica s listovima nalazi se žitno snoplje iznad kojeg su obrisi planina, a u centru grba dva visoka tvornička dimnjaka, a na vrhu nalazi se crvena zvijezda petokraka. Uspostavom nezavisne, slobodne i samostalne države (republike) Bosne i Hercegovine 1992., usvojen je i novi grb Bosne i Hercegovine: grb od plavog klinastog štita dijagonalno podijeljen bijelom gredom koja grb dijeli u dva polja, a u kojem su po tri zlatna ljiljana. Grb Federacije Bosne i Hercegovine

Grb Republike Srpske

“Dejtonski” grbovi u Bosni i Hercegovini Dejtonskim dogovorom 1995. uspostavljeni su privremeni novi odnosi u Bosni i Hercegovini, s jedinstvenom vladom i parlamentom i s dva entiteta (Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska) i triju konstitutivnih naroda: Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Nedugo za dogovorom, rješenjem međunarodne zajednice i evropske unije, Bosna i Hercegovina je dobila novi grb: na plavoj četvrtastoj podlozi nalazi se žuti trokut, pored čije se dijagonalne strane nalazi sedam punih i dvije polovične bijele zvijezde.

67

Gv03.indd 67

5.11.2006 11:24:53

5. Heraldička literatura o grbovima Azem Kožar i Ivan Balta, Pomoćne historijske nauke, Tuzla, 2003. Ivan Balta, Pregled pomoćnih povijesnih znanosti, Osijek, 2000. Azem Kožar, i Ivan Balta, Pomoćne historije znanosti i Arhivistika, Tuzla, 2004. Ivan Balta, Heraldička analiza hrvatskih državnih obilježja, Život i škola, br. 4., Osijek, 1992., str. 335-351 (grupa autora), Leksikon ikonograﬁje, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, 1990. Aleksandar Solovjev, Prinosi za bosansku i ilirsku heraldiku i rodoslovlje bosanskih i srpskih kraljeva, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, NS, 9., Sarajevo, 1954. Aleksandar Solovjev, Postanak srpskog grba, Šišićev zbornik, Zagreb, 1929. Bartol Zmajić, Heraldika, Zagreb, 1972. P. Anđelić, Neka pitanja bosanske heraldike, GZM - Arheologija, 1964. Mirko Valentić, Pojava, tumaćenje i razvitak grbova u Hrvatskoj, Zagreb, 1967. St. Novaković, Heraldički obićaji u Srba u primeni i književnosti, Godišnjica N. Čupića VI., 1884. St. Dimitrijević, Grbovi srpskog patrijarhata, Bogoslovlje, 4., 1929. St. Stanojević, O srpskom grbu, Glasnik Istorijskog društva, 3., Novi Sad,... M. Marić, Predstave grba na srpskom srednjovjekovnom novcu, Zbornik Matice srpske za društvene nauke, Novi Sad, 1965. Pavao Ritter Vitezović, Stemmatographia sive armorum Illyrico um delineatio, descriptio et restitutio, Wien, 1701. (grupa autora), Grbovi Jugoslavije, Beograd, 1934. Božidar Šekularac i Marko Atlagić, Pomoćne istorijske nauke, Priština, 1997. Stjepan Srkulj, Priča o hrvatskom grbu, Zagreb, 1925. 68

Gv03.indd 68

5.11.2006 11:24:53

POVIJESNO–FILOZOFSKE TEME

Heraldička revija “Vitezović”, revija “Glasnik heraldike”, časopis za heraldiku, Zagreb, 1903... Stjepan Antoljak, Pomoćne istorijske nauke, Kraljevo, 1971. Ivan Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg, 1899. Heyer Rosenfeld, Der Adel von Königreich Dalmatien, Nürnberg, 1873. Csergeo Geza, Der Adel von Ungarn, Nűrnberg, 1894. Milan Rešetar, Pečat, zastava i grb Dubrovačke republike, Dubrovnik, 1909. Miroslav Brandt, O neustaljenosti u upotrebi hrvatskog grba, Zagreb, 1971. Marijan Grakalić, Hrvatski grb, Zagreb, 1990. Lajos Thálloczy, Südslavische Heraldische Studien, München, 1914. Gustav Šamšalović, Šahovsko polje u heraldici srednjeg vijeka, Zagreb, 1925. Vjekoslav Koščević, Hrvatski i srpski grb, Zagreb, 1909. Josip Smodlaka, Zemlje Južnih Slavena i njihovi grbovi, Split, 1931. Derkvillem Visser, Flagen, Wappen, Hymnen, Augsburg, 1994. Josip Smodlaka, Zemlje Južnih Slavena i njihovi grbovi, Split, 1931. Franjo Rački, O starom bosanskom grbu, Rad JAZU, Zagreb, 1890. Seid Traljić, Palinićev bosanski zbornik, Zbornik Historijskog instituta JAZU 1., Zagreb, 1954. Pero Čimbur, Natjecanje za grb, Zagreb, 1985. Vjekoslav Koščević, Hrvatski i srpski grb, Zagreb, 1909. Adam Eterović, Croatian and Dalmatian Coats of Arms, Palo Alto (kod San Francisco), California, 1978. Emil Laszowski, Artis heraldicae notitia brevis, Zagreb, 1909.

69

Gv03.indd 69

5.11.2006 11:24:53

Romeo Knežević

Osjećajna sigurnost u funkcionalnoj civilizaciji Jedan ﬁlozofski razvijen svjetonazorski (p)ogled

Schlagwort Kamo ide urbanističko planiranje i zbog čega život u 16 svjetskih metropola postaje kaotičan, te kako pronaći ljudsku mjeru i život primjeren svim kategorijama stanovnika, pokazuje ovogodišnji bijenale arhitekture u Veneciji, koji se od danas otvara za posjetitelje. (...) Zagrebački arhitekt A. R., kojega je za povjerenika izabralo Ministarstvo kulture, razradu teme “Između sistema” povjerio je riječkim arhitektima S. R. i I. T. sa suradnicima.” (“Bolji život u 16 svjetskih megalopolisa” - Večernji list, kultura - vijest, 09.09.2006., 16:50; naglasak, R. K.)

Gradovi kao institucionalni i ogledni konglomerati svega onoga što civilizacija danas znači, već odavno sliče na mravinjake u kojima vladaju sasvim jasno određena, svima razumljiva pravila, ali ujedno i velika individualna beznačajnost – zbog izvanredno naglašene važnosti funkcionalnosti u životu društva(!) - svakog člana “mravlje zajednice”. U suvremenosti opstoji isuviše mnogo faktora, i svakim ih je danom pa i satom sve više (s obzirom na razvoj informatičkih tehnologija), što utječu na ljudski život i čine ga objektivno i doslovno nepreglednim. Možda je zbog tehničke orijentiranosti i speciﬁčnog racionalnog oblika zapadnjačke otuđenosti, ovakvo stanje tipičnije na Zapadu nego na Istoku, - ...iako se nigdje drugdje u svijetu ne troši više truda na individuu i ne govori o njoj. U sveopćem, globalnom ili, bolje totalnom, funkcionaliziranju svega i svačega - osjećanja su ta koja se ne daju (zaista) skriti i ne daju, nikada do kraja i nika70

Gv03.indd 70

5.11.2006 11:24:53

POVIJESNO–FILOZOFSKE TEME

da trajno, funkcionalizirati i koja nas češće opterećuju i “smetaju” kao suvišan “balast” svojom otvorenošću i neposrednošću, samo ako se odnose na stvari ili ciljeve, do kojih nam je zaista stalo. U takvom zastranjenom svijetu, sve nam je drugo važnije od osjećanja... - ako sebi ponekad uopće i dopustimo luksuz što slutiti ili razmišljati o osjećanjima, i ako uopće i znamo (na razini izgrađenog ili usvojenog pojma) što o njima – ...pa ćemo tako i najiskrenije izljeve najraznolikijih varijacija i nijansi osjećanja ljubavi ili mržnje spremno zatomiti. Prepustit ćemo osjećanja svakakvom “zanemarivanju” ili “potiskivanju” zbog bilo kakvog cilja, primjerice napredovanja u karijeri, vlasti u državi, materijalnog bogatstva, uspjeha u znanosti, ugleda u zajednici, zadovoljstva u preljubu, imagea popularnog i zanimljivog pojedinca, itd... (Na razini kolektiviteta ponašaćemo se na sličan ili jednak način.) Općenito se otuda kod stanovnika gradova (no uvjetno i ruralnih područja jer “globalno selo” osobito zadnjih decenija potiskuje prava sela) može prepoznati (ili bolje rečeno učitati) naročit egzistencijalni osjećaj bačenosti – što je svima dobro poznata i jedno vrijeme popularna teza Sartreove ﬁlozoﬁje egzistencije – osjećaj, koji kao izraz jednog “duha vremena” jednako može važiti i danas. Riječ je o poznatom generičkom doživljaju čovjeka što opstoji na kaotičnom doživljaja svijeta i slučaju, te je u odsustvu bilo kakvog “višeg” smisla osuđen na slobodu i odgovornost izgrađivanja vlastitih vrijednosti. Sveprisutnom funkcionalnošću se, međutim, ovakva egzistencijalna nesigurnost ne da svladati; naprotiv, ona je svojom sustavnošću (na štetu prvenstva individualnosti) nužno i potiče. Pristajanjem izvjesne većine uz ovakvu svijest, osjećajno doživljavanje svijeta bit će uništeno u korist “mravlje funkcionalnosti”, a to se ne bi trebalo desiti. To je raison d’etre ovog ogleda.

I. Nasuprot takvom fantastično složenom, vrlo često iracionalno teškom i in ultima linea, moralnom stanju odnosa u naglašeno ljudskom svijetu, te u sveopćoj i najprirodnijoj (pa, također i životinjskoj) a, u svakom slučaju i bjesomučnoj, ljudskoj potrazi za najraznovrsnijim oblicima sigurnosti - (izvjesnim “rješenjima” za izlazak iz nelagodnog egzistencijalnog stanja) kao što su politički, materijalni, ﬁzički, emotivni, metaﬁzički, transcedentalni ili neki drugi oblik – smatram, emotivni oblik sigurnosti najvažnijim, što ću u nastavku, nadam se i pokazati. No, odmah se na početku i istodobno opravdano, može svakome učiniti isuviše preuzetnim, htjeti pridati tako veliki značaj nečemu, najčešće svakodnevnom i običnom, zapravo trivijalnom, kao što su osjećanja i (ne)sigurnost u njima. Naročito, nasuprot - mnogi će, pretpostavljam, obavezno odmah to htjeti primijetiti - “očigledno” važnijima: materijalnoj, političkoj, ﬁzičkoj, (...), sigurnosti. 71

Gv03.indd 71

5.11.2006 11:24:53

Namjesto spomenutih i (očekivano) potrebnih razmatranja i svih gore pretpostavljenih oblika sigurnosti, na žalost, zbog neophodnih opsegovnih i značenjskih okvira ovoga eseja fokusirat ću se samo na osjećajnu sigurnost i time zadovoljiti, a ostale otkloniti za ovaj ogled po našem sudu, metodički ključnim spoznajno-teorijskim stavom. Spram našeg su naime speciﬁčnog položaja ljudske vrste kao homo sapiensa, svi ostali oblici sigurnosti po svojoj prirodi “izvanjski” i postavljeni i uvjetovani, te je mogućnost naše osobne, pozitivne i potpune kontrole nad njima zaista minimalna. A kroz naše daljnje lančano i kauzalno nadovezivanje, na druge, uvijek slične ili iste uvjete, oni, kao takvi (“izvanjski”) samo još više uvećavaju nesigurnost pojedinca, odnosno, multipliciraju je. Također iz takvog (u najvećoj mjeri apstraktnog) uvida u “položaj čovjeka” zaključujem kako sve možemo i steći i izgubiti: i politički položaj i materijalno bogatstvo i ﬁzičku sigurnost i vjeru u prijatelje, u ﬁlozofski sustav, vjeru u boga,... i tako dalje, ali ne i vlastita osjećanja za koja to ne važi. Osjećanja uvijek dolaze iznutra jer su uvijek već u nama i uvjetovana su u najvećoj mjeri od nas samih. Drugim riječima, o nama samima najviše ovisi i kako se osjećamo i kakvi smo.

Skica funkcionalnog sustava u tri etablirana mnijenja Dominaciju funkcionalnosti je neophodno, a promatrajući ponašanje većine populacije iz makro perspektive kao i s aspekta voluntarizma, pojmovno najprije granično obilježiti s nekoliko socijalno-egzistencijalnih uvida ili ideja (ovdje tri), a ujedno i etabliranih mnijenja, kao društvenih postulata što ne trebaju dokaza, jer se većinski prećutno uzimaju kao istiniti. Prvo, razvijena fukcionalnost podrazumijeva optimalno zadovoljavajuću ekonomsku funkcionalnost – (hrana, stan, odjeća), te se upravo najčešće ovdje na ovoj razini egzistencije otvara najširi prostor za najraznovrsniji osjećajni voluntarizam odnosno izražavanje samovolje u osobnom iskazivanju i ponašanju. Drugo, funkcionalnost suvremenih društava pretpostavlja ispunjene izričite zahtjeve za institucionalnom funkcionalnošću svih individua uključenih u sustav i to na isti način, kako od “posljednjeg” formalno registriranog društva ribolovaca recimo, tako i od “najprimjernije” državne organizacije, uvijek jednako. U odnosu na samu “funkcionalnost” ovaj je zahtjev i viši i teži od prvog, pa kao takav izaziva češće i intenzivnije osjećajne frustracije, nezadovoljstvo i konfuznost. U suvremenim uvjetima tržišta rada zbiva se to kada, na primjer, internacionalna javnost ili bilo koja od nacionalnih zajednica inzistira na permanentnom obrazovanju i spremnosti svojih građana na prekvaliﬁkaciju, zbog sve zahtjevnijih društvenih potreba za novim zanimanjima. Slučaj je isti i sa standardnim 72

Gv03.indd 72

5.11.2006 11:24:53

POVIJESNO–FILOZOFSKE TEME

zahtjevima jedne državne uprave za savjesnošću i pedantnošću njenih činovnika u izvršavanju radnih zadaća, važnih za njeno uspješno funkcioniranje. Treće. I posljednje, optimalno uspješno funkcioniranje bilo koje interesne društvene grupe ili organizirane zajednice u najširem kozmopolitskom, užem nacionalnom ili još užem strukovnom, generacijskom, spolnom ili drugom sličnom smislu, zahtijeva od individua u ponašanju i stalnu vanjsku, funkcionalnu usklađenost ili uklopljenost. Ovaj je zahtjev najlakši, ali ujedno i onaj kojeg redovito prate najburniji osjećaji (ne)zadovoljstva, obično višestruko pojačavani osjećajem pripadnosti skupini s kojom se socijalno ili prirodno poistovjećujemo. U nekim društvenim situacijama to vrijedi osobito. Uzmimo na primjer obilježavanje važnijih nacionalnih blagdana. Usklađenost se jasno iskazuje kroz manje-više prikladan način odijevanja, pretežito konzumiranje tradicionalno odabrane hrane i kroz ekstatično ceremonijalno ponašanje. Određeni obrasci kao supkulturni standardi važe, na sličan način i u ponašanju urbanih skupina, koji obavezno moraju sadržavati određeni stupanj grubosti, govor u slengu i izvjestan broj psovki.

*

*

*

Očekivano, može se primijetiti kako ovdje i sam suvremeni funkcionalni politički sustav civilizacije, koji je predmet ove analize - jer su u njemu kao takvom osjećanja zapostavljena, sadrži u sebi svoj vlastiti osjećajno sigurnosni “okvir” ali ništa više od toga, pa se može reći da ima sekundaran (ne i inkompatibilan) značaj za cjelokupan izvod moje teze. Drugim riječima, većina populacije već i na ovoj funkcionalnoj razini značajno nalazi svoje životno ispunjenje, pa i osjećajno (doduše na racionalno nedovoljno svjestan način) a ne samo (iako prije svega) funkcionalno-ideologijsko zadovoljstvo zbog uspješne uklopljenosti u sustav. U sva tri gore naglašena momenta ako “vi niste takvi” onda ste, razumije se, nefunkcionalni u najvažnijem i suštinskom obliku postojanja, pa prema tome i neprilagođeni i neusklađeni, odnosno, čudak ste (a možda i “izrod”, tko zna) koji stoji, ili bolje, “strši” nasuprot duhu “funkcionalizirajućeg bitka” ljudske vrste. Ujedno se ono najvažnije ovdje redovito zaboravlja, a otprilike onako kao “zadnja rupa na svirali”, da istina u ﬁlozoﬁji kao i znanosti uglavnom nikada nije stvar samo (ne)slaganja većine - već “stvar” argumenata i dokaza, (pozitivnih) znanja ili činjenica, te logičke/matematičke nužnosti. 73

Gv03.indd 73

5.11.2006 11:24:53

Sporna rješenja: ispijanja ogromnih količina kave i različita in ponašanja U samoj ﬁlozoﬁji individue - a čitava ﬁlozoﬁja egzistencije i nije ništa drugo do ﬁlozoﬁja individualnosti nasuprot sustavu još od vremena Kierkegaarda i Hegela do danas – ovdje je sada relevantno slijedeće pitanje: u čemu su sadržani izričiti odgovori na problem sveprisutne funkcionalnosti? Apstraktno, prije svakog podrobnijeg raspravljanja, oni bi bili u trajnom i tihom otporu i zapravo u pravoj strategiji otpora spram funkcionalnog sustava kroz izraze vlastitog ponašanja i navika, osobnosti, temperamenta; zatim, kroz njegu vrijednosti obiteljskoga života koje se ne daju ukalupiti, i naravno, kroz njegu kreativnog i svih drugih pozitivnih oblika djelovanja u okvirima redovnih i formalnih poslova, individualno ili/i zajedno s drugima. Svačiji osobni svjetonazor doduše, pa i pojedinačno mišljenje o izdvojenom predmetu koje “drži do sebe” hoće ili čak mora iz etičkih razloga - ako ni zbog čega drugog, uvažavati mišljenje većine neke “grupe” - pri tome je svejedno o kojoj i kolikoj grupi je riječ, te izgrađivati (i) u interakciji s njom svoj svjetonazor. Svaka je individua nadalje, jedinstvena po sebi u onom smislu u kojem je to u vezi sa “žabljom perspektivom” tzv. malog čovjeka dole naglašeno i žarišni je fokus svjetonazora. Na koncu, ako je neka individua više zainteresirana za odgovore na vlastita pitanja, koja nisu samo prvi plod egzistencijalne brige, nego i “nešto više” od toga u smislu “potpunosti”, “podrobnosti”, “osobne zainteresiranosti”, takav pojedinac uputit će se razumljivo i “prirodno” dalje, od svjetonazora u pravcu ﬁlozofskog mišljenja, odnosno ﬁlozoﬁje. Umjesto svega toga, na žalost, funkcionalizirani pojedinac u najvećem broju slučajeva je u položaju, prije svega, izvanjski uvjetovanoga pojedinca koji se obavezno odnosno “dobrovoljno-nužno” podvrgava svom poslu/zanimanju (za plaću kojom rješava svoje nužne egzistencijalne brige) i to u uvijek određenom vremenu (“od – do”); on radi posao koji iskorištava mali postotak njegovih sposobnosti ili talenata, zbog čega se trajno i s vremenom sve više osjeća loše, što je Marx najbolje primijetio; i to je pojedinac čija je komunikacija vertikalno hijerarhijski usmjerena, hladna i opterećujuća, jer je izgrađena na ﬁnansijskoj moći (vrijednosnom “zlatnom teletu”) sudionika u poslovnom pothvatu (bilo kojem), dok “horizontalna” na običnoj ljudskoj osnovi postaje zanemariva (jer u uvjetima moći sustava ova “banalno blijedi”) po snazi utjecaja na formiranje individue. Pojedinac je zato od pritiska takve funkcionalnosti prisiljen tražiti “spas” skoro redovito u izrazito naglašenom afektiranom načinu privatnog života - u većini slučajeva neuspješan, jer “rješenja” za kojima poseže trenutno rasterećuju a ništa ne rješavaju: kao kod djelovanja na simptome a ne uzroke neke štetne pojave ili bolesti. Pojedinci ili čitave obitelji se prepuštaju neumjerenom i nekontroliranom uživanju u najraznolikijim privatnim situacijama, aranžmanima te ambijentima s prijateljima uvijek, poslije ili izvan posla; u neumjerenom to jest, 74

Gv03.indd 74

5.11.2006 11:24:53

POVIJESNO–FILOZOFSKE TEME

svakodnevnom druženju i neumjerenim, visokoparnim razgovorima a na banalne teme, uz neizostavno ispijanje “ogromnih” količina kave. Odatle proizlaze i razni oblici “ludila” kao ponašanja koja su, kaže se “in” ili “cool” a u kojima dolazi do grupnih pražnjenja (“ludovanja”) od trajnih grupnih frustracija: kroz modu u odijevanju (recimo: goli trbusi), pravu pomamu za novim modelima nekih uređaja (mobiteli), ili kroz obožavanje nekih vrijednosti u određenim krugovima, npr. kultni ﬁlmovi (“Apokalipsa danas”), ili kroz slijeđenje nekih nepisanih pravila ili dogmi u javnom mišljenju (npr. u BH macho muškarac s izvanbračnim vezama kao “pravi” muškarac), ili političko slijeđenje nacinalne matrice (recimo: HDZ), i tako dalje. (Ovakvim opisom dotaknut je u ideji samo “vrh ledenog brijega”; šteta od takvih ponašanja u svakodnevici je daleko šira, konkretnija i veća.)

Potpuno pozitivan rasplet u korist individue i njezinih osjećanja U sklopu ovako skiciranog “funkcionalnog” života većine individua, a koji se baš nasuprot tome treba osloniti na vlastita osjećanja a ne na funkcionalni kolektivizam, svakako će najteže (zbog pretežitog utjecaja društva nad većinom pojedinaca) biti ostvariv zahtjev za kontinuiranim, reproduktivnim ili stvaralačkim, radom u skladu s etičkim normama. Ipak, pod razumnom pretpostavkom relativno stabilnih društvenih okolnosti i ekonomskoga prosperiteta, demokratske vlasti te većine stanovnika jedne zemlje odraslih u prosječno stabilnim obiteljima i nužnim bar minimalnim ekonomskim uvjetima, ova se “sustavna” teškoća može djelomično savladati i vanjskim angažmanom pojedinaca, kroz različite oblike dodatnih, recimo obrtničkih interesa, kroz hobije i druge, slične načine. Potpuno pozitivan rasplet u korist individue i njezinih osjećanja može se zasnovati u našoj univerzalnoj psihoﬁzičkoj potrebi za ugodom koja ima osobinu prožimanja cijeloga kompleksa naše ličnosti sa njoj prirođenim ili stečenim osobinama i sposobnostima, odnosno talentima. I, nadalje ključ je raspleta u našem (kao što nas racionalistička (europska) kultura uči od Descartesa) većem ili manjem – (u ovom slučaju je nevažno) svjesnom odnosu spram takvog “stanja stvari”, odnosno u našem viđenju sebe kakvi smo, svijeta oko nas i vrijednosti koje postavljamo, kao ciljeva. Naime, preko ugode to jest neugode kao temeljnog egzistencijalnog fenomena na kojem dublje “funkcioniramo”, naša osjećanja nas uvijek nekako vraćaju u nas same i našu mjeru - bez obzira na to tko smo, u kakvoj se situaciji nalazimo, na kakvom smo (društvenom) položaju, itd. (neovisno o bilo kojoj individualnoj ili kolektivnoj razlici ljudskog bića) – na našu najvažniju perspektivu, “malu” 75

Gv03.indd 75

5.11.2006 11:24:53

žablju perspektivu s pogledom “odozdo” (s obzirom da “funkcioneri” hijerarhijski uvijek nekako gledaju “odozgo”), a u kojoj najbolje znamo svoje vrline i svoje slabosti, osobne i ujedno autentične, vrijednosti i ciljeve, pa se u takvoj “koži” prosto najviše osjećamo kao svoji i kao ljudi. Zato se u takvoj trajno difuznoj a nefunkcionalnoj perspektivi između ostalog, na primjer, kao daleko najvažnije pokazuje egzistencijalna (neko će rado reći: puka) briga, hoćemo li u slučaju oskudice, sutra moći steći i imati što jesti, a u suprotnom slučaju – izobilja, hoćemo li se moći ili/i znati ograničiti. (Blagostanje će također kao izobilje u bilo kojem svom neumjerenom obliku, automatski izazvati po (heraklitovskom) načelu suprotnosti teškoće u funkcioniranju ličnosti, zbog čega će trpjeti temperament, etička načela, kondiciona sposobnost recimo u sportu, ili nešto već drugo.) No ni to nije sve. Uz to, izvanredno važnim se pokazuje, još i kako se prehranjujemo: umjereno (kako bi od nas to tražio već Aristotel i sva kasnija etika dobara do Kanta) u skladu s jednostavnom ugodom - (a koja isključuje sve naše, najčešće nametljive i sebične, a priorne, pretpostavke o kvaliteti, raznovrsnosti, količini te ukusu hrane) – ili ne. (Sve to i u slučajevima svih preostalih izrazito egzistencijalnih potreba za stanom, zdravljem i seksom na sličan ili isti način kao vrijednosno jednako poželjno ponašanje također moramo uzeti u obzir.)

Asimptotska ﬁlozofska rješenja: autentično življenje, redukcija mnijenja, plemenitost Međutim, usprkos svim našim kompasima i svim našim sidrima, svom našem pouzdanju u vlastite snage i vlastite sposobnosti i iznad svega, osjećanja, mi se ipak vrlo često ljuljamo kao svjetlo svijeće na vjetru, mi posrćemo i pridržavamo se prvog na što naiđemo i uvjeravamo sami sebe u ispravnost naših ideja i našeg mentalnog kursa ili pak izričemo molitve bez kraja i bez forme, mantramo, svako na svom jeziku i svako svom bogu, zapravo, mrmorimo u nevolji u poluglasu i jednolično, jedva čujno ali intenzivno kao slijepi miševi, ultrazvučne talase visoke frekvencije, tražeći sigurnost. U ljudskom položaju biološki (također) veoma krhkog živog bića vidljiva je i česta potreba takozvanog običnoga čovjeka i za ontičkim utemeljenjem a ne samo u osjećanjima - na primjer u prostranstvima bitka nežive prirode. Ali uvijek iznova se On, međutim, u svemu tome nužno samo “gubi”, pokušavajući pojmiti ono neshvatljivo, njenu beskonačnost. U tom traganju za ontološkim odgovorima bitka svijeta i čovjeka njemački ﬁlozof Martin Heidegger je, u dekonstrukciji čitave dosadašnje ontologije, 76

Gv03.indd 76

5.11.2006 11:24:53

POVIJESNO–FILOZOFSKE TEME

došao do otkrića (neontoloških, postmetaﬁzičkih) egzistencijalnih odgovora o položaju Čovjeka – označenog kao “Tubitak” - “Dasein” (određenog vremenom to jest, tubivstvovanje znači “bivanje ka smrti”) - bitno obilježenog modelom neautentičnog življenja većine, izraženog povratnom zamjenicom, odnosno, pojmom das Man (“Se”) ili Man: postojanje je neautentično uvijek onda kada npr. čitamo novine “kao i drugi”, sudimo “kako se sudi”, gledamo “kako se gleda”, itd. Takvom postojanju nasuprot je kao egzistencijalna modiﬁkacija toga Se moguć autentični oblik postojanja. U teoriji spoznaje Edmunda Husserla iz samih fenomena pa i osjećanja u našoj ličnosti, onako kako nailaze, nužno je potrebno reducirati ono što je “doksičko” sadržano u njima, a kako bismo time bili u mogućnosti približiti se i dohvatiti bit sveukupne stvarnosti. Rješenja koja nam nudi Husserl u svojoj fenomenologiji, kao jednom od pravaca novovjekog ﬁlozofskog mišljenja, znače odbacivanje (“stavljanje u zagradu”) “mnijenja” kojih se slijepo pridržavamo. A to svakako znači i dati šansu čovjeku s iskrenim i istinitim osjećanjima - što je sve također podržano posebnim projektom logike, prije svega, kao osnove svake znanosti i ﬁlozoﬁje kao znanosti, a preko toga i sveukupnog društva. U ﬁlozoﬁji budizma su osjećanja jedno od žarišta interesa koja trebaju proći posebnu kuru pregaranja, što ima za posljedicu proizvodnju izrazito plemenitih čuvstava. Utoliko samo ukoliko osjećanja proizvode sreću jednako kao i bol, utoliku su ona i nepoželjna jer zajedno izazivaju i osjećaj gađenja. Redukcija doksičkih stavova sadržanih u osjećanjima i ovdje je veoma važna. Redukcija se međutim odnosi ne samo na osjećanja, nego i na elementarna čula, volju kao i mišljenje. Krajnji rezultat takvog procesa kontemplacije bi trebao biti postignuće stanja bez želje, iza egzistencijalnog dualiteta dobra i zla, koje se naziva nirvanom. II. Naglašavanje se osjećanja u svakodnevnim razgovorima najčešće čuje na ovaj način: “osjećam se raspoloženim/nom/”, “osjećam se zadovoljnim/nom/”, “osjećam se prevaren/i/o/m” ili, “moja su osjećanja konfuzna” ili, kako “je netko (bez)osjećajan” a, česte su prilike i pozivanja na osjećaj kao intuiciju kojim se “predosjetilo” zbivanja. “Sadržaji” naših svakodnevnih razgovora nisu i onaj važniji dio, osobito ne u onim “ozloglašenim” trač razgovorima, nego su to uvijek osjećanja što ih (sadržaje) koriste kao vlastito sredstvo prenošenja i to u ambivalentnim parovima (tobože nezaintresirano): ljubavi – zlobe, velikodušnosti – zavisti, simpatije - nesimpatije, zaljubljenosti - ljubomore, milosrdnosti - surovosti, zainteresiranosti - ravnodušnosti,... I tako dalje. 77

Gv03.indd 77

5.11.2006 11:24:53

Po inerciji smo, kao i linijom “manjeg otpora”, skloni u takozvanom prosječnom mišljenju o osjećanjima pozitivno misliti, a zanemariti ružno. Doprinos je toga možda i beletristika i šund literatura po novinskim kioscima. No i zbog takvoga su optimizma emocije više osnov našeg pouzdanja nego nesigurnosti iako, možda na “prvi pogled” to i ne mislimo a u odnosu na druge tobože “jače” izvore sigurnosti. U bar politički još uvijek muškom svijetu osjećanja su više nešto što ne treba pokazivati, pa se stoga čini da ona ni ne mogu biti “nešto” kao oslonac a - kao ﬁzički jači muški spol čini se ionako treba “manje” sigurnosti. Osjećanja više vezujemo uz žene, dok muškarcima pripisujemo uzdržanost, češće iskazivanje volje i rezoniranje. Naša osjećanja u ponašanju i na licima u pozitivnom obliku kada i ne primjećujemo, nalazimo, podrazumijeva se u suprotnim raspoloženjima, razočaranja, u potištenosti ili tuzi, rezignaciji; u povrijeđenosti ili razdražljivosti, ili u strahu... No ova primjedba nije argument protiv osjećanja kao izvora sigurnosti, već klišeizirana istina o “dobroj i lošoj strani” svih stvari. Osjećanja nas doduše, moram priznati, mogu i neugodno iznenaditi odnosno “izdati” i tako učiniti nesigurnim. Osjećanja se “nekako” suviše spontano “ponašaju” već prema tome što smo (ne)prilično uradili, rekli ili čak samo pomislili, ne daju se odrediti i čvrsto “uhvatiti” kao nešto “završeno”. Općenito se teško kontroliraju. Ali i onda, u suprotnom slučaju, kada osjećanja kontroliramo, lako možemo doći u nepriliku da nam se prigovara uštogljeno držanje, a ako ih uopće ne kontroliramo, neotesanost. Značaj osjećanja za razvoj i trostruki suodnos s mišljenjima i htijenjima U znanosti su psihologije emocije, uz percepciju i individuaciju, među najvažnijim dijelovima ličnosti. Osjećanja su, baš kao i razumske sposobnosti ili volja, fenomeni iskazivanja osnovnih obilježja svake ličnosti, na kojima se kao takvima takozvani prosječan čovjek rijetko “zadržava” na bilo koji način (per deﬁnitionem tu ne ubrajam stručnjake s područja psihologije, književnosti, ﬁlozoﬁje i drugih srodnih područja). U svakom slučaju je izričit govor o osjećajima uvijek apstraktan i zato “težak” govor. Važi to doduše i za svaki ﬁlozofski govor. Emocije se javljaju kod čovjeka već u najranijem životnom razdoblju, prije svih drugih, kasnije pokazanih a genetski latentnih sposobnosti. U najranijem periodu dojenčeta, uz nagon za hranom prisutne su još jedino emocije: s plačem beba dolazi na svijet i to “kao da” pamtimo (youngovski arhetipski nesvjesno čini se), kao što se uostalom, vrlo rano beba počinje i smiješiti. Iz ove je činjenice u najmanju ruku razvidna elementarna priroda osjećanja. 78

Gv03.indd 78

5.11.2006 11:24:54

POVIJESNO–FILOZOFSKE TEME

Relativno se često o osjećanjima (još uvijek) arhaično pretpostavlja kako “stanuju” u srcu ili plućima (duša ili duh zamišljeni kao nevidljiva esencija), a za mišljenje ili razum (prema pretežitom slaganju osjećanjima suprotna sposobnost) – ﬁziološki je potvrđeno mjesto mozak, dok se za volju ne bismo možda prevarili, vezujući je uvjetno uz trbuh (iako uz njega tipično kao gore ništa ne vežemo) kao najbliži simbol opstanka i najraznovrsnijih interesa. Osjećanja čini se više izgrađuju nas nego što mi oblikujemo njih. U osjećanjima natopljenim životnim iskustvima čini se nastaje - vremenom se postupno razvijajući u ljudskom biću - čitava jedna “osjećajna mreža” što, presudno obilježavajući naš karakter, autonomno dalje procjenjuje nove prilike kontinuiranim “analizama” na samo sebi svojstven način. Nove dojmove neko kraće ili duže vrijeme uvijek nosimo sa sobom, ponekad i vrlo dugo - svakako se da zamisliti i takve osjećajne komplekse o kojima razmišljamo i čitav život - a onda ih na kraju uklapamo u našu osobnu “osjećajnu mrežu”, “sustav” ili “emotivni svijet” - ili, odbacujemo. I to vjerojatno je, na milione takvih svakodnevnih socijalnih, estetskih, interpersonalnih, pragmatičnih, konﬂiktnih ili nekih drugih, njima sličnih osjećajnih situacija. Ali i mi možemo doprinijeti izgradnji vlastitih osjećanja, naš odnos prema njima nam može pomoći. Važno je naime to jesmo li u “dosluhu” s osjećanjima, odnosno koliko smo spremni “otvoriti se” ili “zatvoriti” za njih. Otvorenost prema osjećanjima će uzrokovati slobodoumnije ponašanje i osjećaj veće lične sigurnosti. Plodotvorno je za unutarnji razvitak i kada osjećanja vrlo često razmjenjujemo i izražavamo u komunikaciji s Drugim, ali i onda kada se “družimo” s osjećanjima, ﬁktivno, kroz oblike mentalnog rada u znanostima, umjetnostima ili u kulturi. Na koncu, kako bi nam osjećanja bila izvor našeg samopouzdanja nije nevažno stavljamo li ih svjetonazorski “ispred” drugih komponenti naše ličnosti. Osjećanja su nadmoćna mišljenju jer osjećanjima možemo misliti, ali obrnuto ne vrijedi (mišljenjem ne možemo osjećati). Razumom doduše možemo zamišljati, dok samu imaginaciju moramo ostaviti po strani, jer spada izvan ovdje uspostavljenog razlikovnog okvira. Misli se također mogu lako raspasti u ponor beznačajnosti ili biti potpuno odbačene kao neistinite ili nelogične, dok se nekih osjećanja možemo samo stidjeti, težiti ih prevladati ili obogatiti, ali ne i odbaciti. Sva su i svačija osjećanja važna i patetična (“rajska” ili “paklenska” - po sreći, odnosno, patnji što ih uvijek prati) i u krajnjem svom izrazu neizbježna, jer Mi možemo npr. - ne razmišljati, ili - ne htjeti, ali nikako ne možemo - ne osjećati (osim ako smo pokojni). (Na ovom mjestu bi imao pravo stari Epikur, opet kao 79

Gv03.indd 79

5.11.2006 11:24:54

nekada davno reći kako se smrt nas ne tiče: jer dok ima nas - nema smrti, a kada ima smrti - nema nas!) Prema osjećanjima je položaj mišljenja u nesumnjivoj prednosti samo u slučaju tročlanog suodnosa prema volji, jer samo racionalna misao može suspregnuti volju i prisiliti je na izvjesna pravila i red koja su mišljenju svojstvena ili iz njega proizlaze. Značajan poput postulata, ovaj je stav teoretsko-politički ključan za postojanje svih političkih i društvenih struktura u kojima se u svom jedino mogućem obliku, odvija život političkih zajednica i u kojima je uvijek najprioritetnije, voluntarističko zadovoljavanje najraznovrsnijih interesa. U tom su smjeru razumljivo opravdani i svi pozivi za susprezanjem osjećanja u raspravama bilo kojih oblika, s određenim poštivanjem teorijske ili bar načelne razine diskusije, a da bi se dalo što više “prostora” argumentiranim, misaonim ili logičnim istupima. Afektirani način života ili naročito naglašen osjećajni način života je neobično važan jer tako najpotpunije ispoljavamo životnu energiju, kao impuls prvobitnoga nagona - elan vital, rekao bi H. Bergson. I moramo je ispoljavati bilo kako, kao što moramo trošiti i ﬁzičku snagu. Svako zaprječavanje “normalnog” protoka emotivne energije, značilo bi i određene negativne posljedice, bilo kao smanjenje radne sposobnosti, bilo kao izvjesno “prevladavanje problema” kroz dulji period ili u najmanju ruku, imati problema s metabolizmom. Meditacije umjesto rezimea na kraju Mi postojimo jer osjećamo da postojimo. Mi ne osjećamo zato što postojimo, nego postojimo zato što osjećamo! Mi smo živi zato što osjećamo, osjećanja daju “životnost” našem životu. Čini se da su osjećanja formula na kojoj počiva svijet jer čovjek doista nekako prirodno poštuje i voli svoja osjećanja svijeta bez obzira na to o kojem se pojedincu radilo, ili o kojim predmetima ili sadržajima svijeta se radilo, ili o kakvim vrstama, intenzitetima ili nijansama osjećanja se radilo. Osjećanja naprosto iz sebe proizvode vrijednosti našega života, a istovremeno i svijest o nezamjenjivim i autentičnim vrijednostima života. Ona su uvijek naš prvi i najosjetljiviji “organ” najživljeg i najistinskijeg dodira sa stvarnošću i najbolje mjerilo naše (ne)uklopljenosti u stvarnost svijeta. Onaj svakodnevni poslovični iskaz koji se često čuje - “poštuj sebe, pa će i drugi tebe poštivati”, zapravo “preveden”, mislim hoće reći ovo: poštuj i voli sva osjećanja svoga svijeta, pa će to onda poštivati i drugi (tj. tvoja osjećanja i tvoj svijet). To “kako se već osjećamo” - također čini sastavni dio našeg (čitaj: zapadnog) “razvikanog” ja, naša osjećanja uvijek idu ispred našeg “ja”, ona su nje80

Gv03.indd 80

5.11.2006 11:24:54

POVIJESNO–FILOZOFSKE TEME

gova “aura”, ona su njegov “tajnoviti” znak, osjećanja su razliveni sjaj na našim licima. Emocije nosimo sobom kroz sva stanja, čak i onda kad smo “otupjeli” od bola ili onda kada bolujemo od autizma; naša su osjećanja budna i kada spavamo, dok sanjamo - iako s “onu stranu” svijesti. (Ontičkom statusu osjećanja podršku daje i poznata kineska priča o čovjeku koji je sanjao da je leptir, nakon čega nije znao što je: čovjek, koji je sanjao da je leptir, ili leptir, koji je sanjao da je čovjek.) Osjećanja su prvo i posljednje našega postojanja jer i kada nas “sve izda”, znamo, “ona će biti tu” iako nimalo utješna ili čak košmarna, da prkose, kao svjetlo života koje se posljednje gasi.

*

*

*

Osjećanja su najvažniji, najprimjereniji i najčešće korišteni, “medij”, preko kojega dajemo i primamo, sve što se uopće može primiti, odnosno dati, izravno ili neizravno, od čovjeka čovjeku posebice, najbolje od osjećanja – ljubav, kao i ono od njih najgore, mržnju. Osjećanjima je svojstvena veća ili manja nepredvidivost, njihovo najvažnije je obilježje stalno “ﬂuidno” kretanje, preobražavanje, mijenjanje, sukcesivno nastajanje, odnosno nestajanje. Nitko nikada nije znao niti mogao, niti će to moći u budućnosti, ako smo vođeni u životu osjećanjima kao credom, u moralnom smislu točno razlučiti, kuda nas ona to s vremenom odvode, ljubavi ili mržnji. U očima pojedinca, iako će oba osjećanja dugo vremena biti jednako opravdana, post festum, bit će to uvijek iznenađujuća, zakašnjela, radosna ili gorko bolna, reakcija na faktičnu istinu. S osjećanjima smo naročito u nedoumici kada smo zaljubljeni, a osobu još nedovoljno poznajemo, pa doživljavamo čitavu bujicu nepredvidljivih, naizmjenično ugodnih i neugodnih osjećanja, burnih ali i slabih, no u svakom slučaju raznovrsnih i mnogobrojnih. I ljubav i mržnja spadaju u najsnažnija strastvena osjećanja i potrebna je velika snaga, stvaralačko ili bar posvećeno produktivno djelovanje, kao i “viša dobrota” ili plemenito nastojanje, da bi se dobro naučilo odvajati i poticati osjećajne procese ljubavi a ne mržnje. Osjećanja su i najbolji pokazatelj naše životne ispunjenosti, jer jedino ona mogu dati jedinstvenu dojmljivost i krajnju cjelovitost našoj ličnosti, kao i svakom našem djelovanju u životu i svim prethodnim iskustvima. 81

Gv03.indd 81

5.11.2006 11:24:54

Šime Demo

Heisenbergovo povezivanje Platonova učenja o najmanjim dijelovima tvari s kopenhagenskim tumačenjem kvantne teorije Werner Heisenberg i kvantna teorija Naš se pogled na građu i svojstva materije tijekom 20. stoljeća mijenjao vrlo intenzivno: mnoga preispitivanja i izmjene postojećih teorija, velikim dijelom pokrenute novim shvaćanjima koja svoje ishodište imaju u području ﬁzike, temeljito su modiﬁcirale sliku koje je čovječanstvo stoljećima imalo u vezi s najmanjim česticama tvari. Napredak tehnologije omogućio je da neposredno iskustvo potisne ﬁlozofsku spekulaciju na margine interesa za do tada oku nevidljivo. Ovdje su odlučnu ulogu imale dva nova sklopa ﬁzikalnih spoznaja: teorija relativnosti i kvantna mehanika. Potonja, čini se, predstavlja pravi prijelomni trenutak u strukturi prirodne znanosti, skok koji se u malo čemu nastavlja na prethodni razvoj. Mnogi su poznati znanstvenici zaslužni za nastanak i razvoj kvantne mehanike (Max Planck, Niels Bohr, Albert Einstein, Wolfgang Pauli, Max Born, Paul Dirac, Erwin Schrödinger, Louis de Broglie i drugi), no glede njezina tumačenja i sagledava-nja njenih ﬁlozoﬁjskih posljedica malo se koji može usporediti s Wernerom Karlom Heisenbergom (1901-1976), njemačkim ﬁzičarom, nobelovcem (1932. “za stvaranje kvantne mehanike i posebno za njezinu primjenu u otkrivanju alotropskih oblika vodika”1), uglednim članom međunarodne znanstvene zajednice (primio je brojna priznanja i bio član tridesetak akademija znanosti), ali i humanistom solidnog ﬁlozofskog obrazovanja, sposobnim da sintetizira dostignuća suvremene znanosti s ﬁlozofskim učenjima raznih razdoblja dajući svoj, originalan doprinos suvremenoj ﬁlozoﬁji. 1

L. Ponomarjev: S onu stranu kvanta, Školska knjiga, Zagreb, 1973, str. 262. (u: Heisenberg 1997: 170) 82

Gv03.indd 82

5.11.2006 11:24:54

POVIJESNO–FILOZOFSKE TEME

Među ﬁlozoﬁma iz prošlosti, Heisenberg je posebnu bliskost razvio prema Platonu. Čitajući njegova Timeja još kao gimnazijalac (na grčkom!) zainteresirao se za Platonove spekulacije o najsitnijim djelićima materije, i taj ga interes nikada nije napustio. Desetljećima kasnije, kad je bio priznati ﬁzičar i kad je znanstvenim putem prodro u najdublje tajne mikrokozmosa, ponovno se vratio Platonu uočivši primjenjivost kvantne teorije na njegovu ﬁlozoﬁju. Osim znanstvenih članaka, Heisenberg je napisao i nekoliko knjiga u kojima izlaže svoja tumačenja. To su Der Teil und das Ganze (1969.),2 Das Naturbild der heutigen Physik (1955.),3 te skupina njegovih predavanja objavljenih u knjizi Physik und Philosophie (1955/56.)4. Posljednja je knjiga polazište za izlaganje Heisenbergovih razmišljanja. Na početku knjige Heisenberg izlaže pregled razvoja kvantne teorije, i to ne spominjući niti jednom svoje ime, u takvom prikazu inače neizostavno (njegovu skromnost potvrđuje i naš Ivan Supek, koji ga je osobno poznavao i s njime surađivao). Ovdje se moramo zadovoljiti samo s nužnom skicom toga razvoja: • 1900. Max Planck otkriva da energija može biti emitirana i apsorbirana samo u diskretnim kvantima (“paketima”) energije • 1905. Albert Einstein postavlja hipotezu da se svjetlost sastoji od tzv. kvanata svjetlosti, tj. od kvanata energije koji se kroz prostor gibaju kao male čestice, što je u suprotnosti s eksperimentalnim potvrdama valne prirode svjetlosti • 1911. Ruthefordov model atoma (jezgra oko koje kruže elektroni) • 1913. Niels Bohr rješava problem stabilnosti atoma povezujući Planckovu teoriju s Ruthefordovim modelom atoma • 1924. Bohr, Kramers i Slater uvode pojam vala vjerojatnosti kojim pokušavaju riješiti prividno protuslovlje između valne i čestične slike. Ponašanje elektrona svodi se na vjerojatnost, odnosno sklonost da će se određeni događaj odviti • 1925./26. Heisenberg dolazi do tzv. prinicpa neodređenosti: ne može se istovremeno znati položaj i brzina elektrona: umnožak netočnosti u određivanju tih dviju veličina ne može biti manji od Planckove konstante podijeljene s masom čestice o kojoj se radi • 1927. kopenhagensko tumačenje kvantne teorije. Najvažniji dio procesa formuliranja postavki kvantne teorije odvio se u proljeće 1927. godine kad je Bohr pozvao u Kopenhagen Schrödingera i Heisenberga, 2 3 4

Prijevod naveden u Literaturi kao: Heisenberg 1989. Prijevod naveden u Literaturi kao: Heisenberg 1998. Prijevod naveden u Literaturi kao: Heisenberg 1997. 83

Gv03.indd 83

5.11.2006 11:24:54

te su njih trojica raspravili dotadašnja dostignuća kvantne mehanike, rezultat čega je tzv. kopenhagensko tumačenje kvantne teorije. Po kopenhagenskom tumačenju, dualizam između valne i čestične slike tvari ne promatra se više kao načelna teškoća, budući da ﬂeksibilnost matematičkog opisa (novousvojeni matematički formalizam koji opisuje mikrosvijet valnom jednadžbom za trodimenzionalne valove tvari) ne dopušta da bude proturječnosti. Ostaje pitanje što se “stvarno” događa u atomskom procesu. Kvantna teorija dovela je do spoznaje da se ne može opisati što se događa između dva motrenja, već da događaji ovise o tome promatra li ih netko ili ne. Svako drugo tumačenje vodi u paradoks. Funkcija vjerojatnosti opisuje, drukčije nego matematička shema Newtonove mehanike, ne određeni događaj nego, barem što se tiče procesa motrenja, cjelinu mogućih događaja. Čin motrenja mijenja funkciju vjerojatnosti diskontinuirano. On od svih mogućih događaja izabire onaj koji se zaista dogodio – činom motrenja zbiva se prijelaz od mogućega ka faktičnom. Tako se na izvjestan način subjekt u znanstvenom istraživanju stapa s objektom, te se postavljaju brojna nova pitanja o mogućnosti primjene znanstvene objektivnosti u istraživanjima mikrosvijeta.

Kvantna teorija i početci nauka o atomima Kvantna teorija u velikoj je mjeri oslabila veze između suvremenog i antičkog shvaćanja pojma atoma, te smanjila vjerodostojnost materijalističkih teza iz 19. stoljeća, podupiranih mehanicističkim i objektivističkim pogledom na stvarnost. Prva Heisenbergova poveznica odnosi se na Milećane. U suvremenoj teorijskoj ﬁzici postaje sve vjerojatnija pretpostavka da se najmanji djelići tvari mogu svesti na univerzalno počelo koje se može tumačiti kao tvar ili energija i od kojega se sastoje sve elementarne čestice. Ovo se najlakše može povezati s Anaksimandrom, ali i s ostalom dvojicom, ako se njihova prapočela ne shvate strogo materijalistički. Heraklitov oganj suvremena znanost može zamijeniti pojmom “energija”: ona je uzrok svih promjena u svijetu, može se pretvoriti u gibanje, toplinu, svjetlost, napon, ali i materiju. Atomisti su prvi izrekli misao o postojanju najmanjih čestica kao građi tvari. Kao što smo vidjeli, kvantna je teorija oborila ovakvu sliku. Mi danas ne možemo točno reći što je to npr. neutron. Možemo se služiti raznim predodžbama (čestica, val, valni paket), ali najtočniji je opis matematički, u obliku valne funkcije. Atom (danas: elementarna čestica) nije stoga više bitak, već mogućnost bitka ili težnja k bitku. Elementarna je čestica moderne ﬁzike dakle bitno apstraktnija od atoma grčkih atomista. 84

Gv03.indd 84

5.11.2006 11:24:54

POVIJESNO–FILOZOFSKE TEME

Platonovo učenje o tvari u svjetlu kvantne teorije Platon nije bio atomist. Naprotiv, Diogen Laertije izvještava kako je toliko osuđivao Demokritovo učenje da je čak izrazio želju da se svi njegovi spisi spale. Međutim, u dijalogu Timej može se raspoznati utjecaj učenja bliskih atomizmu. Platon je preko pitagorejaca saznao za otkriće pet pravilnih geometrijskih tijela i za mogućnost njihova povezivanja s Empedoklovim učenjem o elementima. Svakom Empedoklovu elementu Platon je pridružio po jedno tijelo, i to tako da je najmanje dijelove pojedinih elemenata uspoređivao s pojedinim tijelima (dijelove elementa zemlje s kockom, elementa zraka s oktaedrom, elementa ognja s tetraedrom, a elementa vode s ikozaedrom). Ne postoji nijedan element koji odgovara dodekaedru, ali Platon kaže: “Postoji još peta tvorevina koju je Bog upotrebljavao da bi ocrtao svemir”. Sva se pravilna tijela mogu sastaviti od dvije vrste trokuta: istostraničnog i pravokutnog istokračnog. Stoga elementi djelomično mogu prelaziti jedan u drugi, i to rastavljajući se na trokute koji mogu graditi druga tijela. Na primjer, jedan tetraedar i dva oktaedra mogu se rastaviti na dvadeset istostraničnih trokuta koji se opet mogu spojiti, ali da bi formirali jedan ikozaedar. Zato se jedna čestica ognja i dvije čestice zraka mogu sastaviti u česticu vode. Ovdje se moderna znanost približava Platonu više nego Demokritu koji je tvrdio da su atomi vječni i nepromjenjivi i da se ne mogu pretvarati jedan u drugi. Pokusi dokazuju da se čestice mogu pretvarati u energiju i u druge čestice, anihilirati se i nastajati iz energije. Nadalje, Platonovi se trokuti razlikuju od Demokritovih atoma po tome što nisu tvarni: nemaju prostornu protežnost, i tek njihovo spajanje u pravilno tijelo predstavlja stvaranje osnovne jedinice tvari. Jasno je da je ovdje oblik važniji negoli građa od koje se oblik sastoji ili koja se pojavljuje u tom obliku. Shvaćanje elementarnih čestica kao matematičkih oblika nije mogli biti bez utjecaja Pitagore u čijem je učenju broj igrao tako veliku ulogu. Kvantna ﬁzika elementarne čestice također promatra kao matematički formulirane oblike; točnije, kao valnu jednadžbu koja je matematički ekvivalentna složenom sustavu integralnih jednadžbi čija svojstvena rješenja predstavljaju elementarne čestice. Ova valna jednadžba može se promatrati naprosto kao mnogo kompleksniji i apstraktniji izraz onoga što su antički ﬁlozoﬁ predstavljali geometrijskim tijelima, statičkim oblicima koji su im bili najprikladniji za izražavanje onoga što su htjeli reći. Treća usporednica koja se može povući između Platonovih pravilnih tijela i stavova kvantne teorije odnosi se na pojam matematičke simetrije. Ona kod Platona ima veliku ulogu, jer bez nje se većina zamišljenih procesa ne bi ni mogla odvijati, niti pravilna tijela postojati. Različite su simetrije, logikom kvantne teorije, izrazi alternativa koje su osnovni oblici iz kojih ponavljanjem nastaju kompliciraniji osnovni oblici. Tako preko tih alternativa-simetrija tvar prelazi iz 85

Gv03.indd 85

5.11.2006 11:24:54

potencijala u materijalnost, o čemu je već bilo riječ. U mnogo složenijem obliku nego kod Platona, simetrija je prisutna i kao jezgra osnovne jednadžbe tvari do koje se ﬁzičari nadaju uskoro doći. Jednadžba je u osnovi samo matematički prikaz cijelog niza svojstava simetrije koja se na isti način odnose na prostor i vrijeme (a ne samo na prostor) i čija svojstva pronalaze svoj izraz u različitim oblicima strukture osnovne jednadžbe.

LITERATURA Heisenberg 1989 = Hajzenberg, Verner: Fizika i Metaﬁzika, Nolit, Beograd, 1989. Heisenberg 1997 = Heisenberg, Werner: Fizika i ﬁlozoﬁja, Kruzak, Zagreb, 1997. Heisenberg 1998 = Heisenberg, Werner: Promjene u osnovama prirodne znanosti, Kruzak, Zagreb, 1998.

86

Gv03.indd 86

5.11.2006 11:24:54

KNJIŽEVNO-JEZIČNE TEME

Gv04.indd 87

5.11.2006 11:39:29

Gv04.indd 88

5.11.2006 11:39:30

Anna Ruttar

Književna “partitura” simfonijske pjesme Pan Miroslava Krleže

Tekst je skromni dio veće cjeline posvećene glazbenosti književnoga djela Miroslava Krleže: izrazito emocionalnom odnosu pisca prema glazbi te odrazu tonske umjetnosti u njegovu stvaralaštvu. Teorija poljskoga istraživača Andrzeja Hejmeja predstavljena u knjizi Glazbenost književnog djela1 objavljenoj 2001. godine, predlaže trostupanjsku podjelu glazbenosti koja upućuje na osnovne mogućnosti postojanja glazbenih konteksta u književnosti. Stupnjevanje nije hijerarhijsko – 1., 2. i 3. glazbenosti. U toj trijadi koja ne pretendira na deﬁnitivna rješenja, prva se razina glazbenosti tiče sfere zvukovne instrumentacije i prozodije,2 a ona nije rezultat “imanentnog, fonetskog uobličenja u nekom jeziku”3 nego takve organizacije zvukovne sfere u konkretnom tekstu, koja je umjetnički individualna. Razina dva glazbenosti vezana je uz tematiziranje glazbe, a određuje bilo književni predmet istraživanja (u slučaju unutartekstualne interpretacije), bilo “interdisciplinarni prostor reﬂeksije”4 (u slučaju izvantekstualne interpretacije). Najmanje proučavana treća razina glazbenosti, koju se ponekad naziva i glazbenim književnim tekstom, rezultat je takvih verbalnih zahvata koji omogućuju uvođenje konstrukcije glazbenoga djela u dimenziju književnog djela,5 te prepoznavanje palimpsestnog mehanizma prožimanja konstrukcija. U Krležinu stvaralaštvu susrećemo sve tri razine postojanja glazbenosti, dakle individualni stil koji je “izrazito melodijski i ritmički”.6 Karakterizira ga posebna kantilena s bogatim tematiziranjem glazbe: s receptivnom i estetskom deskripcijom, s ideologijskim i sociologijskim tumačenjem glazbe, s čitavim kaledioskopom 1 2 3 4 5

6

Hejmej, A., Muzyczność dzieła literackiego (Glazbenost književnog djela), Wrocław 2001. Ibidem, str. 52. Ibidem, str. 59. Ibidem, s.59. “Ne postoji neposredno prolaženje između glazbenog i književnog materijala. Riješenje je pojedinačna, individualna književna interpretacija glazbene sheme.” Hejmej, A., Muzyczność... (Glazbenost...), op. cit., str. 66. Krležijana, t. II, red. V. Visković, Zagreb 1993, str. 289. 89

Gv04.indd 89

5.11.2006 11:39:30

glazbene terminologije, glazbenih simbola i instrumenata, konkretnih skladbi te skladatelja. Mogu se, konačno, prepoznati i konture glazbenih konstrukcija uvedenih u književni prostor, a u ovom će se tekstu predstavljati neke od tragova glazbenih struktura prisutnih u simfonijskoj pjesmi Pan. Uzimajući u obzir naslov simfonije, možemo doći do prvih asocijacija koje povezuju književno djelo Krleže sa skladbom Claudea Debussya, s jednim od njegovih najčešće izvođenih djela, s impresionističkom simfonijskom pjesmom Prélude à l`après-midi d`un faune (1894.). Izvanglazbena inspiracija za tu skladbu bila je Mallarmeova pjesma L`après-midi d`un faune. Sam je Debussy govorio da je njegova skladba slobodna transpozicija Mallarmeove pjesme na glazbeni jezik; da se ne radi o glazbenom predstavljanju poetskom riječju izražene fabule/ akcije, nego o izazivanju atmosfere koja bi toj akciji/fabuli prethodila. Operiranje puhačkim instrumentima je proﬁnjeno, dok je gudačkim suptilno, a orkestralne i harmonijske su boje zamagljene, igra glazbenog svjetla i sjena divna. Prélude à l`après-midi d`un faune je jedan od najvažnijih orijentira u povijesti orkestralne glazbe: djeluje samim zvukom, otkriva svijet osjećajnosti daleko od patosa i nadegzaltirane neoromantičarske reﬂeksivnosti.7 Mallarmeova pjesma inspirirala je Debussya, a zahvaljujući Krleži i njegovom Panu nastala je 1957. g. istoimena Baranovićeva skladba za soliste, recitatore, zbor i orkestar. Krležine Simfonije inspirirale su i druge skladatelje. K. Odak je napisao 1947. godine pjesmu Pobjednik za mezzosopran i klavir, na tekst pjesme Borbeni trijumfator Ja klikče barbarski koja potječe iz Sutona.8 Podnevna simfonija za recitatora, soliste i zbor je djelo B. Papandopula iz 1980. godine. Kako vidimo, Krležina ljubav prema glazbi nije ostala neuzvraćena od glazbenika. Krleža je često spominjao prezimena autora svjetskih remek-djela. Njegove su misli o skladateljima i njihovom stvaralaštvu tiskane u kritičkim tekstovima, esejima, romanima, dramama i pjesmama. Glazba i njezini stvaratelji prisutni su u praktički cijelome bogatom književnom opusu Miroslava Krleže. Ne smije mu se odreći ni odlično/visoko znanje glazbenoga područja, niti strasti za sve pojave vezane uz tonsku umjetnost. Krleža je pisao o glazbi i o njoj je razmišljao, a onda su skladatelji tragali za piščevom frazom kako bi ju mogli uglazbiti. Krležin tekst Pan, čini se, nije jedina izvanglazbena inspiracija, i nije – kao što kaže Andrija Tomašek – „literarna osnova moguće programsko – deskriptivne skladbe, taj je tekst najizrazitiji primjer podrobnoga prethodnog literarnog skiciranja strukture i glazbenog izraza djela. Polazeći od temeljnog određenja sintagme ‘simfonijska pjesma’ tekst Pana doslovnije od Berliozovih ili Lisztovih programskih predložaka, najneposrednije do u pojedinosti određuje sve glazbene parametre od arhitektonike do izražajnosti.” Tekst je pjesme podijeljen između 7 8

Przewodnik koncertowy (Koncertni vodić), red. T. Chylińska, S. Haraschin, B. Schäffer, Kraków 1973, str. 214-215. Usp. Krleža M., Suton, u: Simfonije, Sarajevo 1989. 90

Gv04.indd 90

5.11.2006 11:39:30

KNJIŽEVNO-JEZIČNE TEME

samostalnih glasova koji se uvode pomoću komentara uvrštenih u didaskalije. Kad bismo htjeli stvoriti hipotetsku partituru, skicu partiture na osnovi Krležina teksta, mogli bismo didaskalije poetske simfonije transponirati na konkretni, određeni instrumentarij simfonijske pjesme. U orkestralnoj partituri instrumenti su podijeljeni u grupe. Postoji određeni redoslijed partiture, prema kojem se upisuju partije predestinirane za određene instrumente. Vertikalno, gledajući odozgo, prvo slijede puhački drveni instrumenti, onda limeni puhački, pa udaraljke, instrumenti solo, glasovi/pjevači te gudački instrumenti. Naravno, nije ovdje moguće napisati “pravu” partituru: u simfoniji Krleže “sviraju” “gore i vinogradi”, “nebeske žice”, “cvijeće”, „boje i tonovi boja”, da navedemo samo neke. No, možemo zamisliti kako bi eventualno mogla izgledati skica partiture: jedna od njezinih mogućih varijanti, hipotetska partitura književne simfonijske pjesme. Trebali bismo onda ponuditi redoslijed partiture književnog djela. Nećemo, naravno, pisati ni zvukove, ni ključeve, ni taktne crte, niti određivati mjeru. “Instrumenti solo” mogli bi biti Pan i njegova siringa (njegov atribut) te orgulje. U sadržaju simfonijske pjesme, razlikuje se ono što govori (to jest: pjeva ili svira) Pan od onog što svira siringa. No, pri nacrtu partiture, moglo bi se eventualno „povezati/spojiti” Pana i siringu. Siringa slijedi misli Pana ili je anticipira. Sve ono što ne verbalizira Pan, svira siringa kao zvukovni kontinuitet njegovih misli. Između dvaju glavnih likova/rudimenta likova (Pana-siringe i orgulja), kao između dvaju potpuno različitih glazbenih tema u strukturi sonate, nastaje konﬂikt. U njemu se bore dionizijski hedonizam Pana i kršćanska vizija svijeta koju predstavljaju orgulje u ime vjernika u procesiji. Pobjeđuje Pan, čije pjesme i svirka mame vjernike. Napetost u skladbama, za koje je tipičan arhitektonski oblik sonate, koncentrira se oko karakterističnog tematskoga dualizma. Isti dualizam naglašava i Zoran Kravar, a Cvjetko Milanja zapaža sljedeće opzicije u sadržaju Pana: “dihtomija poganskog i kršćanskog”, “himničnost nasuprot askezi”, “prirodni bitak prema bitku transcendencije”, “siringa spram orgulja”, “okruglo, >>cirkularno