Data Loading...

Doktor Sleep Flipbook PDF

185883 - Dr Sleep

113 Views
60 Downloads
FLIP PDF 10.48MB

DOWNLOAD FLIP

REPORT DMCA

STEPHEN KING


Izdavač Lumen izdavaštvo d. o. o. Zagreb, Masarykova 28 Za izdavača Martina Žužul Urednica Miroslava Vučić Kreativna direktorica Ana Marija Žužul Art direktorica Tea Pavić Dizajn naslovne stranice Zrinka Horvat Naslov izvornika Doctor Sleep Copyright © 2013 by Stephen King Published by agreement with the author and the author’s agents, The Lotts Agency, Ltd. © Lumen izdavaštvo d. o. o., Zagreb, 2020. za djelo prevedeno na hrvatski jezik. Ni jedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez nakladnikova pisanog dopuštenja.


STEPHEN KING S engleskoga preveo Ivan Ott


Dok sam amaterski prašio po ritam-gitari u skupini zvanoj Rock Bottom Remainders, katkad nam se znao pridružiti i Warren Zevon. Warren je volio sive majice i filmove poput Kraljevstva pauka.1 Inzistirao je da za bis na našim nastupima baš ja, tom prigodom kao vodeći vokal, pjevam njegovu pjesmu Londonski vampiri. Rekao sam da tome nisam dorastao, ali on se nije dao smesti. – Deri u G-duru – rekao je – i zavijaj koliko god možeš. A najvažnije od svega, sviraj kao Keith. Nikada nisam naučio svirati kao Keith Richards, ali sam se maksimalno trudio, a s Warrenom koji me je pratio i pritom urlao od smijeha, uvijek sam se odlično zabavljao. Warrene, gdje god da jesi, ovo je zavijanje za tebe. Nedostaješ mi, kompa. 1 Kingdom of the Spiders (1977.) – znanstveno-fantastični horor B-produkcije; redatelj John »Bud« Cardosa. (Napomena: sve su fusnote prevoditeljeve osim na mjestima gdje je naznačeno drukčije.) •5•


Bili smo na prekretnici. Polovične mjere nisu nam pomagale. Velika knjiga Anonimnih alkoholičara2 Želimo li živjeti, moramo se osloboditi ljutnje. (To je) upitni luksuz normalnih muškaraca i žena. Velika knjiga Anonimnih alkoholičara 2 Alcoholics Anonymous (AA) – Anonimni alkoholičari, udruženje za međusobnu pomoć u liječenju od alkoholizma. •7•


PRIPREMNE RADNJE FEAR je pokrata od »fuck everything and run«.3 Stara izreka Anonimnih alkoholičara 3 STRAH – pokrata od »zajebi sve i briši«.


KUTIJA S BRAVOM 1. Drugog prosinca one godine u kojoj je u Bijeloj kući poslove vodio uzgajivač kikirikija iz Georgije,4 do temelja je izgorio jedan od najljepših planinskih hotela u Coloradu. Overlook je pretrpio totalnu štetu. Nakon provedene istrage, šef vatrogasaca okruga Jicarilla za požar je okrivio neispravni kotao. U vrijeme nesreće hotel je bio zatvoren, a u njemu su bile samo četiri osobe. Tri su preživjele. Izvansezonski domar hotela, Jack Torrance, poginuo je pri bezuspješnom (i junačkom) pokušaju snižavanja tlaka u kotlu koji se uzdigao do katastrofalno visoke razine zbog kvara na ispušnom ventilu. Dvoje preživjelih bili su domarova žena i malodobni sin. Treća osoba bio je Overlookov glavni kuhar Richard Hallorann koji je ostavio sezonski posao na Floridi i došao provjeriti što je s Torranceima jer je imao »snažan špurijus« da s obitelji nešto nije u redu. Oboje preživjelih odraslih teško su ranjeni u eksploziji. Samo je dijete ostalo neozlijeđeno. Barem fizički. 2. Korporacija u čijem je vlasništvu bio Overlook isplatila je naknadu Wendy Torrance i njezinu sinu. Iznos nije bio velik, ali dovoljan da prežive tri godine koliko nije mogla raditi zbog zadobivenih ozljeda leđa. Odvjetnik 4 Misli se na Jimmyja Cartera (1924.), 39. predsjednika SAD-a od 1977. do 1981. • 11 •


STEPHEN KING s kojim se posavjetovala rekao joj je da bi mogla izvući i više odluči li izdržati i boriti se jer se korporacija nipošto nije htjela vući po sudovima. No ona je – baš kao i korporacija – htjela samo što brže zaboraviti tu stravičnu zimu u Coloradu. Rekla je da će se oporaviti, što joj je i uspjelo, premda će ju tegobe s leđima pratiti do kraja života. Slomljena su rebra i skršena kralježnica zacijelili, ali ju nikada nisu prestali mučiti. Winifred i Daniel Torrance neko su vrijeme živjeli na Srednjem jugu, a onda su se spustili u Tampu. Katkad bi ih s Key Westa5 posjetio Dick Hallorann (onaj s jakim špurijusom). Osobito se radovao susretu s mladim Dannyjem. Bili su vrlo bliski. Jednoga ranog jutra u ožujku 1981. Wendy je nazvala Dicka i zamolila ga da dođe. Rekla je da ju je Danny te noći probudio i kazao joj neka ne ide u kupaonicu. Nakon toga više uopće nije htio govoriti. 3. Probudio se jer je morao mokriti. Vani je puhao snažan vjetar. Bilo je toplo – na Floridi je gotovo uvijek tako – ali nije mu bio drag taj šum, a vjerojatno mu nikad neće ni biti. Podsjećao ga je na Overlook gdje je od svih opasnosti pokvareni kotao bio ona najmanja. Živio je s majkom u omanjem stanu na prvom katu. Danny je izašao iz svoje sobice koja je bila pokraj majčine i krenuo hodnikom. Vjetar je navaljivao na lišće obližnje osušene palme i stvarao zvukove nalik na sudaranje suhih kostiju. Vrata su kupaonice uvijek ostavljali otvorenima kad nitko nije koristio tuš ni toalet jer je brava bila razbijena. Te su noći bila zatvorena. Ali ne zato što je majka bila unutra. Zbog ozljeda na licu što ih je zadobila u Overlooku, počela je hrkati – iz sobe je dopirao njezin tihi, jednolični šum. Pa, dobro, slučajno ih je zatvorila i to je sve. Ali već je i tada znao da nije tako (i sâm je imao sposobnost snažnih špurijusa, predosjećaja i predviđanja), ali ponekad se morao uvjeriti. 5 Key West – Key West je otok u Floridskom tjesnacu, unutar američke države Floride. • 12 •


DOKTOR SLEEP Katkad je morao vidjeti. To je otkrio u Overlooku, u sobi na drugom katu. Pružio je ruku koja se činila predugom, prenategnutom, previše bez kosti, okrenuo kuglu na vratima i otvorio ih. Kao što je već znao, žena iz sobe 217 bila je u kupaonici. Sjedila je gola na školjki, raširenih nogu, blijedih, nabubrenih bedara. Zelenkasta su joj prsa visjela poput ispuhanih balona. Dlakavi grmić ispod trbuha bio je siv. I oči su joj bile sive poput čeličnih zrcala. Kad ga je ugledala, usnice su joj se rastegnule u podrugljiv osmijeh. Samo zažmiri, jednom mu je davno kazao Dick Hallorann. Vidiš li nešto loše, samo zažmiri i samome sebi reci kako tu nema ničega, a kad opet otvoriš oči, ničeg neće biti. Ali to nije pomoglo u sobi 217 kad mu je bilo pet godina, niti će pomoći sada. Znao je. Mogao ju je nanjušiti. Trunula je. Žena se teškom mukom osovila na grimizne noge i pružila ruke prema njemu – znao je kako se zove, bila je to gospođa Massey. Koža joj je na rukama visila, umalo curila. Smiješila mu se kao da vidi starog prijatelja. Ili možda nešto dobro za pojesti. Naoko smirena izraza lica Danny je tiho zatvorio vrata i odmaknuo se. Promatrao je kako se kugla okreće udesno... pa ulijevo... ponovno udesno... i napokon staje. Sad je imao osam godina i čak je i u ovakvom užasu bio kadar misliti racionalno. Djelomice i zato što je negdje duboko u svojoj svijesti to i očekivao, premda je uvijek pretpostavljao da će Horace Derwent biti taj koji će se prije ili kasnije pojaviti. Ili možda barmen, onaj kojega je njegov otac zvao Lloyd. Doduše, mogao je očekivati kako će, i prije nego što se zbilo, to biti gospođa Massey. Jer, od svih neumrlih stvari iz Overlooka, ona je bila najgora. Racionalni dio njegove svijesti govorio mu je kako je ona tek djelić zaboravljene noćne more koja ga je ispratila hodnikom do kupaonice. Taj je dio tvrdio kako unutra neće biti ničega otvori li ponovno vrata. Naravno da neće, sad kad je budan. No onaj drugi dio, onaj koji je isijavao, znao je da nije tako. Overlook s njim još nije završio. Barem ga je jedan od njegovih osvetničkih duhova slijedio sve do Floride. Jednom je već naletio na tu ženu ispruženu u kadi. Izašla je i pokušala ga udaviti smrdljivim (ali nevjerojatno snažnim) prstima. Otvori li sada vrata, dovršit će posao. Ipak je odlučio prisloniti uho na vrata. Isprva se ništa nije čulo, a zatim je začuo neki lagani šum. • 13 •


STEPHEN KING Grebanje mrtvih noktiju o drvo. Ne osjećajući noge, Danny se zaputio u kuhinju, popeo na stolac i popiškio u sudoper. Zatim je probudio majku i rekao joj neka ne ide u kupaonicu jer je tamo nešto loše. Obavivši sve to, vratio se u krevet i duboko utonuo ispod pokrivača. Najradije bi tu ostao zauvijek, dizao se samo da piški u sudoper. Sad kad je majku upozorio, nije mu više bilo stalo do razgovora s njom. Majci je bilo poznato to njegovo ne-razgovorno stanje. Zapao je u njega i nakon povratka iz sobe 217 u Overlooku. – Hoćeš li razgovarati s Dickom? Pogledao ju je ležeći u krevetu i kimnuo. Majka je nazvala, premda je bilo četiri ujutro. Dick je stigao istoga dana. Nešto je donio sa sobom. Poklon. 4. Nakon što je Wendy nazvala Dicka – a pobrinula se da i Danny to čuje – Danny je nastavio spavati. Premda je imao već osam godina i išao u treći razred, i dalje je sisao palac, što ju je jako mučilo. Krenula je prema kupaonici i zastala pred vratima. Bojala se – Danny ju je prepao – ali morala je na zahod i nije namjeravala koristiti sudoper kao Danny. Namrštila se pri pomisli kako bi izgledala čučeći na porculanskom rubu, čak i ako ju nitko ne bi gledao. U ruci je držala čekić iz male, udovičke kutije s alatom. Podigla ga je kad je okrenula kuglu na vratima. Kupaonica je, naravno, bila prazna, ali daska na zahodskoj školjci bila je spuštena. Nikad ju nije tako ostavljala prije odlaska na spavanje jer je znala da ju Danny, kad noću, jedva budan dođe piškiti, neće podići, nego će ju svu pomokriti. Osim toga, osjećao se neki vonj. Ružan miris. Kao da je štakor crknuo negdje u zidu. Zakoračila je, naslutila neku kretnju, okrenula se s podignutim čeki­ ćem da udari bilo koga skrivenog (bilo što skriveno) iza vrata. No bila je to samo njezina sjena. Boji se vlastite sjene, ljudi bi se katkad znali narugati, no je li itko na to imao više prava od Wendy Torr­ ance? Nakon svega što je vidjela i doživjela, znala je da i sjenke mogu biti opasne. I imati zube. • 14 •


DOKTOR SLEEP U kupaonici nije bilo nikoga, ali na dasci, kao i na zavjesi tuša, vidjela se nejasna mrlja. Najprije je pomislila na izmet, ali govna nisu žućkasto- -grimizna. Podrobnije se zagledala i ugledala komadiće tkiva i raspadnute kože. Više je toga, u obliku stopalā, ostalo na prostiraču. Učinila su joj se premalena – predelikatna – da bi bila muška. – Oh, Bože – šapnula je. Na kraju se ipak poslužila sudoperom. 5. Wendy je sina u podne istjerala iz kreveta. Uspjela je u njega ubaciti malo juhe i pola kriške kruha s maslacem od kikirikija, no nakon toga opet se vratio u krevet. I dalje nije htio razgovarati. Hallorann je stigao malo iza pet popodne u muzejskom (ali savršeno održavanom i blještavo ispoliranom) crvenom Cadillacu. Wendy je stajala kraj prozora, motrila i čekala, kao što je nekoć čekala muža, nadajući se da će Jack doći kući dobro raspoložen. I trijezan. Pojurila je niza stube i otvorila vrata baš kad je Dick htio pritisnuti zvonce kod pločice TORRANCE 2A. Ispružio je ruke, a ona mu je smjesta pala u zagrljaj poželjevši da ju tako zagrljenu drži barem sat-dva. Odmaknuo ju je i spustio joj ruku na rame. – Dobro izgledaš, Wendy. Kako nam je mali čovjek? Je li progovorio? – Nije, ali s tobom hoće. Čak i ako u početku neće naglas, moći ćeš... – Umjesto završetka rečenice, uperila mu je palac i kažiprst poput pištolja u čelo. – Možda neće trebati – rekao je Dick. Osmijeh mu je otkrio nekoliko novih, blještavo bijelih lažnih zubi. Overlook je odnio većinu staroga kompleta one noći kad je kotao eksplodirao. Jack Torrance uništio je maljem Dickovo zubalo i Wendy osudio na gegav hod, ali oboje su znali da je to zapravo učinio Overlook. – Vrlo je moćan, Wendy. Može me blokirati, ako hoće. Znam iz iskustva. Osim toga, bilo bi bolje da riječi oblikujemo samo usnama. Bolje za njega. A sad mi reci što se zbilo. Nakon što mu je sve ispričala, Wendy ga je odvela u kupaonicu. Ostavila je one mrlje da ih vidi, kao policajka koja je osigurala mjesto zločina za tim forenzičara. A zločin se i dogodio. Zločin prema dječaku. • 15 •


STEPHEN KING Dick je sve to dugo promatrao, ni riječ nije izustio, a onda je kimnuo. – Idemo vidjeti je li Danny budan i aktivan. Nije bio, ali Wendy se razgalilo srce kad je vidjela kako se lice njezina sina razvedrilo pri pogledu na čovjeka koji sjedi na krevetu pokraj njega i tapše ga po ramenu. (hej Danny donio sam ti poklon) (nije mi rođendan) Wendy ih je promatrala znajući da razgovaraju, ali ne i o čemu. Dick je rekao: – Ustaj, dušice. Idemo prošetati plažom. (Dick vratila se gospođa Massey iz sobe 217 se vratila) Dick ga je ponovno potapšao po ramenu. – Govori naglas, Dane. Plaš­ iš mamu. – Što si mi donio? – zapitao je Danny. – E, to je već bolje – nasmiješio se Dick. – Volim te čuti, a i Wendy je to drago. – Da. – Samo se to usudila reći, jer bi inače čuli kako joj glas podrhtava i zabrinuli se, a to nije željela. – Dok nas ne bude, možda bi bilo dobro da detaljno očistiš kupao­ ni­ cu – rekao joj je Dick. – Imaš li kuhinjske rukavice? Kimnula je. – Dobro. Navuci ih. 6. Do plaže je bilo tri kilometra. Oko parkirališta su se nagurale razne jeftine kupališne atrakcije – kiosci sa slatkišima, hotdogom, suvenirima – ali bio je već kraj sezone, pa nisu imali puno posla. Bili su gotovo potpuno sami na plaži. Tijekom vožnje Danny je u krilu držao poklon – podulji i poteži paket, umotan u srebrni papir. – Možeš ga otvoriti nakon što malko porazgovaramo – rekao je Dick. Hodali su iznad crte do koje su dopirali valovi, gdje je pijesak bio tvrd i svjetlucav. Danny je hodao polako jer je Dick bio već prilično star. Jednog će dana umrijeti. Možda i uskoro. – Preostalo mi je još nekoliko godina – uključio se Dick. – Ne muči se s time. Radije mi ispričaj što se zbilo sinoć. Ništa nemoj ispustiti. • 16 •


DOKTOR SLEEP Nije dugo trajalo. Najteže mu je bilo naći riječi kojima bi opisao užas koji sada osjeća i kako se sve to miješa s groznim, uvjerenjem što ga guši: sad kad ga je pronašla, nikad ga više neće pustiti na miru. No kako je bio s Dickom, riječi nisu bile potrebne, premda je pronašao neke. – Vratit će se. Znam da hoće. Vraćat će se i vraćat sve dok me ne zgrabi. – Sjećaš li se našega prvog susreta? Premda se iznenadio promjenom teme, Danny je kimnuo. Prvoga dana u Overlooku Hallorann je njega i njegove roditelje poveo u obilazak. Činilo se kako je to bilo jako davno. – A sjećaš li se kad sam ti se prvi put javio u glavi? – Naravno. – Što sam rekao? – Pitao si me želim li s tobom na Floridu. – Tako je. A kako si se osjećao saznavši da više nisi sâm? Da nisi jedini? – Bilo je super – kazao je Danny. – Baš super. – Aha – složio se Hallorann. – Aha, bogme jest. Nakratko su hodali šutke. Neke ptičice – Dannyjeva ih je majka zvala pištavke – utrčavale su i istrčavale iz valova. – Nije li ti bilo čudno što bih se pojavio baš kad si me trebao? – po­ gledao je Dannyja i nasmiješio se. – Ne. Nije. A zašto bi ti i bilo. Bio si dijete, ali sad si nešto stariji. U nekim stvarima mnogo odrasliji. Po­slušaj me, Danny. U svijetu postoji način održavanja ravnoteže. Vjeruj mi. Postoji izreka: Kad je učenik spreman, pojavit će se učitelj. Ja sam bio tvoj učitelj. – Bio si mnogo više od toga – rekao je Danny. Uzeo je Dicka za ruku. – Bio si mi prijatelj. Spasio si nas. Dick se na to nije obazro... ili se bar tako činilo. – I moja baka je isijavala... sjećaš se da sam ti to rekao? – Aha. Rekao si kako ste ti i ona mogli nadugo razgovarati bez ijedne izgovorene riječi. – Tako je. Ona me naučila. A nju je, pak, još u doba robova, naučila njezina prabaka. Jednoga dana, Danny, i na tebe će doći red da budeš učitelj. Pojavit će se učenik. – Ako me gospođa Massey prije toga ne zgrabi – tmurno odvrati Danny. Stigli su do klupe. Dick je sjeo. – Ne usuđujem se dalje; možda se neću moći vratiti. Sjedni pokraj mene. Htio bih ti ispričati priču. • 17 •


STEPHEN KING – Neću priče – uzvrpoljio se Danny. – Vratit će se, zar ne shvaćaš? Vraćat će se, vraćati i vraćati. – Začepi usta i naćuli uši. Podučit ću te. – Dick se nacerio, otkrivši novo, blještavo zubalo. – Mislim da ćeš shvatiti, nisi glup, dušice draga. 7. Dickova baka po mami – ona što je isijavala – živjela je u Clearwateru. Bila je Bijela Baka. Ne zato što je bila bjelkinja, naravno da nije, nego ju je tako zvao jer je bila dobra. Djed po ocu živio je u Dunbrieju u državi Mississippi, seoskoj zajednici nedaleko Oxforda. Žena mu je umrla davno prije Dickova rođenja. Za crnca u tom kraju i u to vrijeme, bio je prilično imućan. Bio je vlasnik pogrebne tvrtke. Mali Hallorann ga je s roditeljima posjećivao četiri puta godišnje, no te je posjete mrzio. Jako se bojao Andyja Halloranna i zvao ga – samo u mislima, jer bi izgovorivši to glasno smjesta dobio iza uha – Crnim Djedom. – Znaš li za pedofile? – Dick je zapitao Dannyja. – Tipove koji se vole seksati s djecom? – Pa, nešto malo – oprezno je odgovorio Danny. Sasvim sigurno je znao da ne treba razgovarati sa strancima, niti ikada ući u njihov auto. Jer bi ti mogli svašta uraditi. – E, vidiš, stari Andy nije bio obični pedofil. Bio je i prokleti sadist. – Što je to? – Netko tko uživa nanositi bol. Danny je kimnuo shvativši istog časa. – Kao Frankie Listrone u školi. Klince muči indijanskom vatrom i kreše im teške čvrge po glavi. Ako te ne može rasplakati, onda te pusti na miru. A ako može, nikad te ne pušta. – Da, to je loše, ali ovo je bilo još gore. Dick je utonuo u nešto što bi se prolazniku učinilo šutnjom, ali priča se nastavljala nizom slika i povezanih rečenica. Danny je vidio Crnog Djeda, visokog muškarca u odijelu jednako crnom kao što je i sâm bio, s posebnim (fedora) šeširom na glavi. Vidio je kako su mu se u uglovima usana uvijek skupljale male nakupine sline i kako su mu oči obrubljene crvenilom, • 18 •


DOKTOR SLEEP kao da je umoran ili je upravo prestao plakati. Vidio je kako bi uzeo Dicka – mlađeg nego što je on sada, vjerojatno istih godina kao što je on bio one zime u Overlooku – i posjeo ga u krilo. Kad nisu bili sami, samo bi ga škakljao. Ali čim su bili nasamo, gurnuo bi ruku između Dickovih nogu i stiskao mu jaja, sve dok se Dick ne bi umalo onesvijestio od bola. – Sviđa ti se to? – stenjao bi mu djed Andy u uho. Smrdio je na cigarete i viski White Horse. – Jasno da ti se sviđa, svaki to momčić voli. Ali ako ti se i ne sviđa, ne smiješ nikome reći. A ako kažeš, zgromit ću te. Spalit ću te. – Kriste – javio se Danny. – Odvratno. – Bilo je i drugih stvari – nastavio je Dick – ali ispričat ću ti samo jednu. Kad mu je žena umrla, djed je unajmio ženu da mu vodi kućanstvo. Čistila je i kuhala. Za večeru bi na stol iznijela sve odjednom, od salate do deserta, jer je stari Crni Djed tako htio. Desert je uvijek bio ili kolač ili puding. Nalazio se na tanjuriću ili zdjelici pokraj tanjura za večeru, tako da si ga mogao s čežnjom gledati dok si se borio s onom drugom hranom. Djed se čvrsto i neumoljivo držao pravila da možeš gledati desert, ali ga ne smiješ jesti sve dok ne progutaš i posljednji zalogaj pečenja, kuhanog povrća i pire-krumpira. Morao si smazati čak i umak od pečenja, a bio je grudast i neukusan. Ako bih sve slistio, Crni Djed bi mi pružio komad kruha i rekao: »Pomaži tanjur s njime, Dickie, ptiću moj, da se sjaji ko da ga je pas oblizao.« Tako me je zvao, Dickie, ptiću moj. – Ponekad, koliko god se trudio, nisam mogao sve pojesti i onda nisam dobio kolač ili puding. Uzeo bi ga i sâm pojeo. A katkad, kad bih i uspio pojesti svu večeru, on bi zagasio cigaretu u mojem kolaču ili pudingu od vanilije. Mogao je to učiniti jer je uvijek sjedio pokraj mene, a izveo bi to kao neku šalu. »Ajme, fulao sam pepeljaru!« rekao bi. Moji mama i tata ga nikada u tome nisu sprječavali, premda su morali znati da se tako prema djetetu ne smije odnositi, čak i ako je riječ o šali. I oni bi se pretvarali da im je to jako smiješno. – To je zbilja grozno – rekao je Danny. – Tvoji su te morali braniti. Moja mama bi to učinila. I tata, isto tako. – Bojali su ga se. S pravom. Andy Hallorann bio je opako, zlo stvo­ renje. Rekao bi: »Ajde, Dickie, ptiću moj, pojedi ovo oko čika, neć­ eš se otrovati.« Ako bih uzeo zalogaj, naložio bi Nonnie – tako mu se zvala domaćica – neka mi donese novi desert. A ako ne bih, ostao bi tako, nepojeden. Obično nikada nisam mogao dovršiti obrok jer bi mi se želudac pobunio. • 19 •


STEPHEN KING – Trebao si kolač ili puding premjestiti s druge strane tanjura – kazao je Danny. – Naravno, pokušao sam, nisam se ni ja glup rodio. Ali on bi ga vratio govoreći da desert mora biti zdesna. – Dick je zastao i zagledao se u more na kojem se dugi, bijeli brod sporo vukao crtom koja je dijelila nebo i Meksički zaljev. – Ponekad, kad bi me dobio nasamo, znao me ugristi. A kad sam mu jednom rekao da ću ga tužiti tati ako me ne pusti na miru, ugasio mi je cigaretu na golom stopalu. Rekao je: »I za ovo me cinkaj, pa ćeš vidjeti koliko će ti to pomoći. Tvoj tata dobro zna kakav sam, al’ neće ni zucnuti jer je kukavica i jer se nakon moje smrti želi dokopati moga novca u banci, no umrijeti ne namjeravam tako skoro.« Danny je sve to slušao razrogačenih očiju, fasciniran. Uvijek je mislio da je priča o Modrobradom nešto najstrašnije što se može zamisliti, ali ovo je bilo još gore. Zato što je bilo istinito. – Znao mi je reći da poznaje jednog strašno pokvarenog čovjeka, Charlieja Manxa, pa će ga, ako ne učinim ono što traži, nazvati i taj će doći skupim autom i odvesti me u dom za zločestu djecu. I tada bi mi djed gurnuo ruku između nogu i počeo stiskati. »Dakle, nećeš ni pisnuti, Dickie, ptiću moj. Pisneš li, doći će Charlie, odvesti te i držati s ostalom ukradenom djecom do kraja života. A kad umreš, ideš u pakao gdje će ti tijelo zauvijek gorjeti. Zato što si cinkao. Nije važno vjeruju li ti ili ne, cinkanje je cinkanje. – Dugo sam vremena vjerovao tome starom gadu. Nisam ništa re­ kao čak ni Bijeloj Baki, onoj koja je isijavala, jer sam se bojao kako će pomisliti da sam ja za sve kriv. Da sam bio stariji, bio bih i pametniji, no bio sam klinac. – Zastao je. – Ali bilo je tu i još nešto. Znaš li što, Danny? Danny je dugo gledao u Dickovo lice i upijao misli i slike iza njegova čela. Napokon je rekao: – Htio si da ti se tata domogne njegova novca. No nikada nije. – Tako je. Crni Djed ga je ostavio domu za crnačku siročad u Alabami, a znam i zašto. Ali to sad nije važno. – A tvoja dobra baka nikad za to nije doznala? Nije ni naslutila? – Znala je da tu nečeg ima, ali ja sam to blokirao pa me je pustila na miru. Samo mi je rekla da me je spremna saslušati kad budem htio govoriti. Danny, kad je Andy Hallorann umro – od moždanog udara – bio sam najsretniji dječak na svijetu. Mama mi je rekla da ne moram ići na sprovod ako ne želim, da mogu ostati s bakom Rose – Bijelom Bakom – no ja sam želio ići. I te kako sam želio. Htio sam se uvjeriti da je stari Crni Djed zbilja mrtav. • 20 •


DOKTOR SLEEP Tog je dana kišilo. Svi su stajali oko groba pod crnim kišobranima. Gledao sam kako se lijes – bez sumnje najveći i najbolji lijes njegove pogrebne tvrtke – spušta u zemlju i sjećao se svih stiskanja jaja, čikova u kolaču i onoga koji je zagasio na mom stopalu, njegova ponašanja za stolom poput nekog ludog, starog kralja iz Shakespeareove drame. Ali više od svega, stalno sam mislio na Charlieja Manxa – bio je sigurno djedova izmišljotina – i to kako ga sada djed više neće moći nazvati da me noću odveze svojim skupim autom tamo gdje ću živjeti s drugom ukradenom djecom. Navirio sam se preko ruba rake – »Neka dječak vidi«, rekao je otac kad me je majka pokušala povući natrag – ugledao lijes u dnu te vlažne rupe i pomislio: »Tu dolje si dva metra bliži paklu, Crni Djede, uskoro ćeš tamo i završiti, pa se nadam da će ti đavo plamenom rukom odvaliti tisuću udaraca.« Dick se mašio džepa na hlačama i izvukao kutiju Marlboroa sa žigi­ cama u celofanu. Gurnuo je cigaretu u usta, ali ju je morao gađati sa žigicom jer su mu se ruke tresle, baš kao i usnice. Danny se iznenadio vidjevši suze u Dickovim očima. Sad već znajući kako će priča dalje teći, zapitao je: – I kad se vratio? Dick je duboko udahnuo i s osmijehom ispustio dim. – Ne trebaš mi zavirivati u glavu da bi to shvatio, je li tako? – Naravno. – Nakon šest mjeseci. Jednog sam dana došao iz škole, a on je gol ležao na mome krevetu s već napola trulom, nabreklom karom. Rekao je: »Dođi i sjedi mi na karu, Dickie, ptiću moj. Daj mi tisuću, vratit ću ti dvije tisuće.« Kriknuo sam, ali nije bilo nikoga tko bi me mogao čuti. Mama i tata su radili, mama u restoranu, tata u tiskari. Izjurio sam van, zalupio vratima. I čuo kako Crni Djed ustaje... i tump... hoda po sobi... tump, tump, tump... a zatim sam čuo... – Nokte – rekao je Danny jedva prisutnim glasom. – Kako grebu po vratima. – Tako je. Nisam ulazio u sobu sve dok se navečer nisu vratili mama i tata. Otišao je, ali bili su tu... neki ostatci. – Jasno. Kao i u našoj kupaonici. Zato što je istrulio. – Tako je. Promijenio sam posteljinu, tome me mama već otprije naučila. Rekla je da sam prevelik za služavku, da su služavke samo za male bijele dječake i djevojčice, kakve je ona opsluživala prije nego se zaposlila kao konobarica u Berkin’s Steak Houseu. Otprilike nakon tjedan dana, • 21 •


STEPHEN KING ugledao sam starog Crnog Djeda u parku, sjedio je na ljuljački. Bio je u odijelu, ali sav prekriven nečim sivim – valjda s plijesni koja mu je prekrila lijes. – Aha – izustio je Danny tanušnim šapatom. – Ali rasporak mu je bio otvoren i ud mu je stršao iz hlača. Žao mi je što ti pričam takve stvari, Danny, premlad si za takve detalje, ali trebaš ih znati. – I onda si otišao Bijeloj Baki? – Morao sam. Jer sam znao ono što i ti znaš: stalno će se vraćati. Ne kao... Danny, jesi li ikada vidio mrtve ljude? Mislim, onako normalno mrtve ljude? – Nasmijao se jer je smiješno zvučalo. Smiješno je bilo i Dannyju. – Duhove. – Nekoliko puta. Jednom ih je bilo troje pokraj pružnog prijelaza. Dva dječaka i djevojčica. Tinejdžeri. Mislim... možda su tamo poginuli. Dick je kimnuo. – Uglavnom se drže blizu mjesta s kojeg su otišli sve dok se sasvim ne priviknu da su mrtvi i onda odu. Tako je bilo i s nekim ljudima koje si vidio u Overlooku. – Znam. – Bilo je neopisivo olakšanje moći govoriti o tim stvarima s nekim tko je to znao. – Jednom se pojavila i jedna žena u restoranu. U onakvom koji na terasi ima stolove, znaš? Dick je ponovno kimnuo. – Nisam ju mogao baš spoznati, no nitko ju drugi nije vidio i kad je konobarica gurnula stolac na kojem je sjedila, dama duh je nestala. Viđaš li ih i ti ponekad? – Već godinama nisam, ali ti snažnije isijavaš od mene. S godinama to slabi... – Baš dobro – žustro je priklopio Danny. – ... no tebi će isijavanja poprilično ostati, čak i kad odrasteš. Mislim, zato što si već na početku bio toliko moćan. Obični duhovi nisu kao žena koju si vidio u sobi 217 i sada ponovno u kupaonici. Je li tako? – Jest – složio se Danny. – Gospođa Massey je stvarna. Za sobom ostavlja komadiće same sebe. Vidio si ih. I mama također... a ona ne isijava. – Hajdemo natrag – rekao je Dick. – Vrijeme je da vidiš što sam ti donio. • 22 •


DOKTOR SLEEP 8. Prema autu su se vraćali još sporije jer je Dick teško disao. – Cigarete – rekao je. – Nemoj nikada zapaliti, Danny. – Mama puši. Misli da to ne znam, ali znam. Dick, što je učinila tvoja Bijela Baka? Morala je nešto poduzeti jer te Crni Djed nikada ne bi napustio. – Nešto mi je poklonila, baš kao što ću i ja tebi. To učitelj uradi kad je učenik spreman. Već je i samo učenje poklon, znaš? Najbolji poklon koji itko može dati ili primiti. – Crnoga Djeda nije htjela zvati imenom, nazivala ga je samo – Dick se nacerio – perverznikom. Rekao sam joj ono što si i ti rekao, da nije duh, nego da je stvaran. A ona se složila, da, to je istina, jer sam ga ja učinio stvarnim. S isijavanjem. Rekla je da neki duhovi – najčešće bijesni, napasni duhovi – ne žele otići s ovoga svijeta jer znaju da je ono što ih čeka još gore. Većina postupno skapava i iščezne, ali neki pronađu hranu. »Evo vidiš, Dick«, rekla je, »isijavanje je njihova hrana. Ti hraniš tog perverznika. Ne činiš to namjerno, ali tako je. On je poput komarca koji će i dalje kružiti i sletjeti po novu porciju krvi. Tu ne možeš ništa. Ali možeš ono po što je došao okrenuti protiv njega.« Vratili su se do Cadillaca. Dick je otključao vrata, a onda se s uzdahom olakšanja smjestio iza volana. – Nekoć sam znao prehodati petnaestak kilometara i još sedam-osam pretrčati. A sada me i nakon kratke šetnje plažom leđa bole kao da me je konj ritnuo. Hajde, Danny. Otvori poklon. Danny je odmotao srebrni papir i otkrio zelenu metalnu kutiju. Na prednjoj strani, ispod bravice, nalazila se mala tipkovnica. – Opa, ovo je fora! – Je l’? Sviđa ti se? Dobro. Kupio sam ju u Western Autu. Pravi američki čelik. Ona koju mi je dala Bijela Baka imala je bravicu s ključićem koji sam uvijek nosio oko vrata, ali to je bilo davno. Sad su osamdesete, moderna vremena. Vidiš ovu malu tipkovnicu? Trebaš samo ukucati pet brojeva koje sasvim sigurno nećeš zaboraviti i pritisnuti gumb na kojem piše SET. Kad god budeš htio otvoriti kutiju, ukucat ćeš svoju šifru. Danny je bio oduševljen. – Hvala ti, Dick! Čuvat ću u njoj svoje dragocjenosti! – Među njima će se naći najbolje sličice igrača bejzbola, skautska značka s kompasom, zeleni kamen za sreću i slika s ocem na • 23 •


STEPHEN KING travnjaku ispred zgrade u Boulderu u kojoj su stanovali prije odlaska u Overlook. Prije nego što je sve krenulo po zlu. – Baš fino, Danny. Svakako to učini, ali volio bih da još nešto učiniš. – A što to? – Htio bih da dobro upoznaš tu kutiju, iznutra i izvana. Nemoj ju samo gledati; opipaj je. Osjeti ju cijelu, posvud. Onda gurni nos u nju, onjuši je, doznaj ima li kakav miris. Trebala bi ti biti najbolji prijatelj, barem na neko vrijeme. – Zašto? – Zato što ćeš još jednu, istu takvu, imati u svojoj glavi. Još posebniju. I kad ti se opet pojavi ona gadura Massey, bit ćeš spreman. A reći ću ti i kako, baš kao što je stara Bijela Baka rekla meni. Vozeći se do stana, Danny nije mnogo govorio. O toliko je toga morao razmisliti. Poklon – čvrstu metalnu kutiju s bravom – držao je u krilu. 9. Gospođa Massey vratila se idući tjedan. Ponovno je bila u kupaonici, ovaj put u kadi. Danny se nije iznenadio. Napokon, u kadi je i umrla. Ovaj put nije pobjegao. Ušao je i zatvorio vrata. Dala mu je znak da priđe, smiješila mu se. I Danny se smiješio dok joj je prilazio. Iz druge se sobe čuo televizor, mama je gledala Troje su društvo.6 – Ej, gospođo Massey – rekao je. – Nešto sam vam donio. U posljednji je čas shvatila i počela vrištati. 10. Čas kasnije, mama je pokucala na vrata kupaonice. – Danny? Jesi li dobro? 6 Three’s Company – TV-serija (1976. – 1984.). • 24 •


DOKTOR SLEEP – Dobro sam, mama. – Kada je bila prazna. Ostalo je malo prljavštine, ali Danny je pomislio kako to može i sâm očistiti. Malo će ju vode otjerati u odvod. – Moraš na zahod? Sad ću ja brzo. – Ne. Samo sam... učinilo mi se da si nekoga pozdravio. Danny je dohvatio četkicu za zube i otvorio vrata. – Sto posto sam cool. Vidiš? – Nasmiješio se od uha do uha. Nije bilo teško, sad kad je gospođa Massey otišla. S lica joj je nestalo zabrinutosti. – Dobro. Svakako dobro istrljaj straž­ nje. Tamo se hrana zna skriti. – Hoću, mama. A u glavi, negdje duboko, gdje je na posebnoj polici bila pohranjena ista onakva posebna kutija s bravom, Danny je mogao čuti prigušene krike. Nije se obazirao. Pomislio je kako će ubrzo prestati i imao je pravo. 11. Dvije godine poslije, dan prije školskih praznika uoči Dana zahvalnosti, na pola opustjela stubišta osnovne škole Alafia, pred Dannyjem se stvorio Horace Derwent. Na naramenicama njegova odijela bilo je konfeta. S jedne od trulih ruku visjela je mala, crna maska. Smrdio je na grob. – Sjajna zabava, zar ne? – zapitao je. Danny se okrenuo i brzo se udaljio. Nakon škole nazvao je Dicka u restoran u Key Westu gdje je radio. – Pronašao me je još jedan iz Overlooka. Koliko kutija mogu imati, Dick? U glavi, mislim. Dick se zahihotao. – Koliko god je potrebno, dragi moj. Misliš li da je Crni Djed bio jedini kojeg sam morao zaključati? – Oni unutra umru? Sad se nije čuo hihot. Sad se u Dickovu glasu osjetila hladnoća kakvu dječak još nije čuo. – Je li bitno? Dannyju to nije bilo bitno. Kad se negdašnji vlasnik Overlooka ponovno pojavio odmah nakon Nove godine – ovaj put u ormaru Dannyjeve spavaonice – Danny je bio spreman. Ušao je u ormar i zatvorio vrata. Ubrzo se i druga mentalna kutija smjestila na visokoj mentalnoj polici pokraj kutije gospođe Massey. • 25 •


STEPHEN KING Ponovno je došlo do lamatanja, lupanja i nekih inventivnih psovki koje je Danny zapamtio za kasniju upotrebu. No ubrzo je sve to prestalo. I u Derwentovoj je kutiji – kao i u onoj gospođe Massey – zavladala tišina. Više nije bilo važno jesu li ili nisu – na taj njihov neumrli način – bili živi. Važno je bilo da više nikada neće izaći. Bio je siguran. Tada je tako mislio. Naravno, mislio je i da nikada neće piti jer je znao kako je piće uništilo njegova oca. Katkad se jednostavno prevarimo. ČEGRTUŠA 1. Zvala se Andrea Steiner, voljela je filmove, ali nije voljela muškarce. To i nije bilo iznenađujuće jer ju je otac prvi put silovao u osmoj godini. Sljedećih ju je osam godina redovito silovao. Onda je ona tome stala na kraj tako što mu je najprije s jednom od majčinih pletaćih igala probušila jedno pa drugo jaje, a onda je istu, crvenu i kapavu iglu svome silovatelju zabila u lijevu očnu duplju. S jajima je bilo lako jer je spavao, no usprkos njezinoj izuzetnoj vještini bol ga je probudio. Međutim, bila je velika, snažna djevojka, a on je bio pijan. Držala ga je prikliještenoga pod sobom sve dok posao nije obavila do kraja. Sad je već imala četiri puta po osam godina, lutala je Amerikom, a u Bijeloj je kući uzgajivača kikirikija zamijenio bivši glumac. Novi je momak imao glumački pretjerano crnu kosu i glumački očaravajući, nepouzdani osmijeh. Andi je vidjela jedan od njegovih filmova na televiziji. U njemu je čovjek koji će postati predsjednik glumio čovjeka koji je ostao bez obje noge nakon što ga je vlak pregazio. Sviđalo joj se zamišljati muškarca bez nogu; takav te tip ne može uhvatiti i silovati. Filmovi su bili prava stvar. Filmovi te ponesu. Možeš računati na kokice i sretne završetke. Povedeš nekog muškog, onda je to kao spoj pa • 26 •


DOKTOR SLEEP on plaća. Ovaj je film bio dobar, dosta šore, ljubljenja i glasne mjuze. Zvao se Indiana Jones i otimači izgubljenog kovčega.7 Trenutačni joj je frajer gurnuo ruku ispod suknje, do gologa bedra, ali to je moglo proći; ruka nije kara. Upoznala ga je u baru. Većinu muškaraca s kojima bi išla na spoj upoznala je u barovima. Platio bi joj piće, no besplatno piće nije spoj; s pićem bi ju samo pokupio. Što ti je ovo? zapitao bi ju prelazeći vrškom prsta preko njezine lije- ve nadlaktice. Nosila je bluzu bez rukava da se vidi tetovaža. Voljela je pokazati tetovažu kad bi krenula u potragu za muškarcem. Htjela je da ju muškarci vide. Bila im je provokativna. Tetovirala ju je u San Diegu, godinu dana nakon što je ubila oca. Zmija, rekla je. Čegrtuša. Zar ne vidiš očnjake? Naravno, vidio ih je. Bili su to veliki očnjaci, neproporcionalno veliki u odnosu na glavu. S jednoga je visjela i kap otrova. Bio je tip poslovnjaka u skupom odijelu, guste, unatrag začešljane kose nalik na predsjedničku frizuru, uzeo je slobodno popodne s nekoga dosadnoga uredskog posla kojim se bavio. Kosa mu je već bila više sijeda nego crna, izgledao je kao šezdesetogodišnjak. Dvostruko stariji od nje. Ali muškarcima to nije važno. Ne bi mario ni da joj je šesnaest umjesto trideset dvije. Ili da joj je osam. Sjetila se kako je njezin otac jednom rekao: Ako mogu same pišat, mogu se i jebat. Naravno da sam ih vidio, rekao je čovjek koji je sjedio pokraj nje, ali imaju li neko značenje? Možda ćeš otkriti, odvratila je Andi. Jezikom je dodirnula gornju usnicu. Imam još jednu tetovažu. Negdje drugdje. Mogu ju vidjeti? Možda. Voliš filmove? Namrštio se. Kako to misliš? Htio bi izlaziti sa mnom, zar ne? Znao je što to znači – ili što bi trebalo značiti. Bilo je ovdje i drugih cura i kad su govorile o izlaženju, mislile su samo na jedno. Ali Andi to nije imala na umu. Naravno. Zgodna si. Onda me izvedi na spoj. Pravi spoj. U Rialtu igraju Otimači izgubljenog kovčega. 7 Raiders of the Lost Ark (1981.) – film Stevena Spielberga. • 27 •


STEPHEN KING Više bi mi, dušo, pasao onaj hotelčić, dva bloka dalje. Sobica s mini- -barom i balkonom, kako ti to zvuči? Ustima mu je gotovo dodirnula uho, a grudi pritisnula o ruku. Možda kasnije. Prvo me odvedi u kino. Plati ulaznicu i kupi kokice. Mrak me razgaljuje. I, evo ih, sad su tu, a Harrison Ford, golem kao neboder, na platnu puca bičem po pustinjskom pijesku. Stari frajer s predsjedničkom frizurom drži joj ruku pod suknjom, a ona u krilu čvrsto stišće kutiju s kokicama i pušta njegove prste dovoljno daleko, no ne i predaleko. Trudio se probiti i dalje, što joj je smetalo jer je htjela vidjeti kraj filma i saznati što je u izgubljenom kovčegu. Dakle... 2. U dva popodne radnim danom kino je bilo gotovo pusto, no tri reda iza Andi Steiner i njezina frajera, sjedilo je troje ljudi. Dva muškarca, jedan dosta star, drugi otprilike srednjih godina (premda izgled zna varati), a između njih izuzetno lijepa žena visokih jagodica, sivih očiju i divne, mliječne puti. Bujnu crnu kosu straga je povezala širokom ljubičastom vrpcom. Obično je nosila šešir – stari, pohabani cilindar – ali danas ga je ostavila u svome kamperu. U kino se ne ide s cilindrom. Zvala se Rose O’Hara, ali u nomadskoj obitelji s kojom se selila bila je poznata kao Rose Cilindar. Onaj sredovječni muškarac bio je Barry Smith. Premda stopostotni bijelac, zbog blago ukošenih očiju zvali su ga Barry Kinez. – A sad gledaj – rekao je. – Bit će zanimljivo. – Film je zanimljiv – zagunđao je onaj stari, Dida Flick. Ali, to je bilo samo uobičajeno protivljenje. I on je motrio onaj par dva reda ispred njih. – Bolje im je da bude zanimljivo – rekla je Rose – jer ova žena i nije baš nešto nap`a`rena. Ima malo, ali... – Evo, sad će, sad će – rekao je Barry kada se Andi nagnula i pritisnula usnice o frajerovo uho. Barry se nacerio i zaboravio na vrećicu s gumenim bombonima u ruci. – Već ju treći put gledam kako to radi i svaki put me iznova zabavi. • 28 •


DOKTOR SLEEP 3. Gospodinu Biznismenu virio je iz ušiju grm sijedih dlaka zamrljanih ušnim voskom, ali Andi se nije dala smesti; htjela je zdimiti iz ovoga grada, no financijsko joj je stanje spalo opasno nisko. – Nisi umoran? – šapnula je u odvratno uho. – Zar ne želiš spavati? Glava mu je smjesta pala na prsa i počeo je hrkati. Andi je ispod suknje izvukla mlitavu ruku i položila mu je u krilo. A onda se dohvatila naoko skupog Biznismenova sakoa i počela ga prekapati. Novčanik mu je bio u unutarnjem lijevom džepu. To je bilo dobro. Neće mu trebati natezati debelu guzicu. Kad ti tipovi jednom zaspu, teško ih je micati. Otvorila je novčanik, bacila na pod kreditne kartice i načas se zagledala u fotografije – gospodin Biznismen s hrpom drugih debelih Biznismena na golf terenu; gospodin Biznismen sa ženom; mnogo mlađi gospodin Biznismen stoji ispred božićnog drvca sa sinom i dvije kćeri odjevene u blagdanske kostime i s kapama Djeda Mraza na glavi. Vjerojatno ih nije silovao, ali ni to nije isključeno. Muškarci će silovati kad god mogu nekažnjeno proći, naučila je to takoreći na očevu koljenu. U pretincu za novčanice bilo je nešto više od dvjesto dolara. Očekivala je više – bar u kojem ga je srela dičio se boljom kategorijom kurvi od onih aerodromskih – ali ni to nije bilo loše za matineju četvrtkom, a uvijek je bilo ljudi koji žele zgodnu curu odvesti u kino gdje će malo šlatanja biti samo predjelo. Ili su se barem tome nadali. 4. – Dobro – promrmljala je Rose i ustala. – Uvjerio si me. Aj’mo probat. No Barry ju je uhvatio za ruku i zadržao. – Ne, čekaj. Gledaj. Sad slijedi ono najbolje. • 29 •


STEPHEN KING 5. Andi se ponovno nagnula na ogavno uho i šapnula: – Spavaj duboko, najdublje što možeš. Bol koji ćeš osjetiti samo ćeš sanjati. – Otvorila je torbicu i izvadila nožić sedefastih korica. Bio je malen, ali je oštrica bila poput skalpela. – Kakav će biti bol? – Samo san – promrmljao je gospodin Biznismen u čvor kravate. – Baš tako, srce. – Zagrlila ga je i hitro mu urezala dvostruko V u desni obraz – tako debeo obraz da će se uskoro pretvoriti u podvoljak. Na trenutak se divila kako je to lijepo obavila pod treperavim svjetlom projektora, a onda je iz obraza potekla krv. Probudit će se bolna lica, desne ruke natopljene krvlju i trebat će hitnu medicinsku pomoć. A kako ćeš to objasniti ženici? Nešto ćeš smisliti, sigurna sam. No, ako ne odeš na plastičnu operaciju, kad god se budeš pogledao u ogledalo, vidjet ćeš moj znak. I kad god kreneš u bar po neku žensku, sjetit ćeš se ugriza čegrtuše. One u plavoj suknji i bluzi bez rukava. Tutnula je dvije pedesetice i pet dvadesetica u torbicu, zatvorila ju i baš kad je htjela ustati, nečija joj se ruka spustila na rame, a jedna joj je žena promrmljala u uho: – Hej, draga. Ostatak filma ćeš pogledati drugi put. Sad ideš s nama. Andi se pokušala okrenuti, no ruke su joj ščepale glavu. Najstrašnije je bilo što su bile unutra. Nakon toga zavladala je tama – sve dok se nije probudila u Roseinom EarthCruiseru na parkiralištu kampera na rubu grada na Srednjem zapadu. 6. Kad se probudila, Rose joj je pružila šalicu čaja i dugo joj govorila. Andi je slušala, fascinirana ženom koja ju je dovela ovamo. Bila je zaista – blago rečeno – pojava. Rose Cilindar imala je preko metar osamdeset, duge noge u bijelim, uskim hlačama i bujne grudi u majici s UNICEF- -ovim geslom: Što god treba za spas djeteta. Imala je lice smirene, mudre i postojane kraljice. Raspuštena joj je kosa sad u valovima padala niz leđa. Zanemari li se neskladni, oguljeni cilindar na glavi, bila je najljepša žena koju je Andi Steiner ikada vidjela. • 30 •


DOKTOR SLEEP – Jesi li razumjela što sam ti rekla? Pružam ti priliku, Andi, i ne bi ju trebala odbiti. Već više od dvadeset godina nismo nikome ponudili ono što sam ja sada ponudila tebi. – A ako odbijem? Što onda? Ubit ćete me? I uzeti mi tu... – Kako ju je nazvala? – Tu p`a`ru? Rose se nasmiješila. Usne su joj bile pune, koraljno crvene. Premda se smatrala aseksualnom, Andi se zapitala kakvoga bi okusa mogao biti taj ruž za usne. – Nemaš dovoljno p`a`re da bi se time zamarali, draga moja, a i to malo što imaš ne bi baš bilo ukusno. Prijala bi nam kao što bi naivcu prijalo meso stare, žilave krave. – Kome? – Nije važno, samo dobro slušaj. Nećemo te ubiti. Odbiješ li, ovaj ćemo ti razgovorčić izbrisati iz pamćenja. Naći ćeš se na cesti, izvan nekoga nikakvoga grada – možda Topeke, ili Fargoa – bez novca, bez dokumenata, bez sjećanja kako si tamo dospjela. Posljednje čega ćeš se sjećati je odlazak u ono kino s muškarcem kojeg si opljačkala i unakazila. – To je i zaslužio! – Andi je pljunula. Rose se podigla na prste i istegnula dodirnuvši krov kampera. – To su tvoji posli, dušo draga, nisam ja tvoja psihijatrica. – Nije nosila grudnjak; Andi je vidjela kako joj bradavice strše ispod majice. – Ali razmisli o sljedećem: uzet ćemo ti taj dar koji posjeduješ, baš kao i novac i, bez sumnje, lažne dokumente. Kad idući put nekom frajeru predložiš da malko odspava u zamračenom kinu, okrenut će se i pitati te je l’ ga to zajebavaš. Andi je osjetila kako se zaledila od straha. – Ne možete to učiniti – rekla je, ali se sjetila onih strašno jakih ruku koje su joj doprle do mo­ zga i osjetila da bi ta žena to mogla učiniti. Možda bi joj trebala mala pomoć prijatelja koji su se sa svojim kamperima i kombijima okupili oko njezina, kao odojci na krmačinim sisama, ali, da – ona bi to mogla. Rose je to prečula. – Koliko ti je godina, dušo? – Dvadeset osam. – Nakon tridesete je skrivala godine. Rose ju je šutke pogledala i ponovno se nasmiješila. Andi se na pet sekundi srela s tim prekrasnim sivim očima i ponovno odvratila pogled. Ali oči su joj se zaustavile na onim divnim grudima, bez grudnjaka i bez znakova opuštenosti. A kad je ponovno dignula pogled, stigla je samo do ženinih usnica. Tih koraljno crvenih usnica. • 31 •


STEPHEN KING – Imaš trideset dvije – rekla je Rose. – Oh, vidi ti se samo malo – jer si teško živjela. Stalno u bijegu. Ali još uvijek si zgodna. Ostani s nama, živi s nama i za deset ćeš godina zbilja izgledati kao da ti je dvadeset osam. – To je nemoguće. Rose se nasmiješila. – Za stotinu ćeš godina izgledati i osjećati se kao da ti je trideset pet. Dok se ne pogostiš p`a`rom, naravno. Onda ćeš ponovno izgledati kao da ti je dvadeset osam, ali ćeš se osjećati deset godina mlađom. I često ćeš uzimati p`a`ru. Dug život, mladost i dobru hranu: to su stvari koje ti nudim. Kako ti se čini? – Predobro da bi bilo istinito – kazala je Andi. – Kao oni oglasi o životnom osiguranju za deset dolara. Nije baš bila sasvim u krivu. Rose joj nije rekla ni jednu laž (barem zasad), ali bilo je i stvari koje nije spomenula. Primjerice, da p`a`re katkad zna uzmanjkati ili da ne prežive svi Preobrazbu. Rose je procijenila da bi ova cura to mogla, a Orah, priučeni liječnik Vjernoga čvora, oprezno se složio, premda ništa nije bilo sigurno. – A ti i tvoji prijatelji nazivate se...? – To mi nisu prijatelji, mi smo obitelj, Vjerni čvor – Rose je ispreplela prste i podigla ih do Andina lica. – Što je jednom svezano, nikad se ne može razvezati. To moraš shvatiti. Već otprije znajući da jednom silovana djevojka do kraja života ostaje silovana, Andi je to savršeno razumjela. – Zbilja nemam drugih mogućnosti? Rose je slegnula ramenima. – Imaš, ali su loše. Ali bolje je da to i sama poželiš. Olakšat će ti Preobrazbu. – Boli? Ta Preobrazba? Rose se nasmiješila i izgovorila prvu neuvijenu laž. – Nimalo. 7. Ljetna noć na rubu grada na Srednjem zapadu. Negdje su ljudi gledali Harrisona Forda kako puca svojim bičem; negdje su gledali Predsjednika Glumca koji se bez sumnje smiješio svojim nepouzdanim osmijehom; ovdje, na kampu, Andi Steiner ležala je na jeftinoj vrtnoj ležaljci, obasjana farovima Roseina EarthCruisera • 32 •


DOKTOR SLEEP i nečijeg Winnebagoa. Rose joj je objasnila da ovo nije njihov kamp, premda ih Vjerni čvor posjeduje nekoliko. Njihov izviđač slična mjesta na rubu opstanka uspijeva unajmiti samo za njih. Amerika je u dubokoj recesiji, ali Vjernima novac nije problem. – A tko je taj izviđač? – O, vrlo privlačan momak – odvratila je Rose smiješeći se. – Kadar je očarati ptičice da se spuste s drveta. Uskoro ćeš ga upoznati. – To ti je frajer? Rose se nasmijala i pomilovala Andi po obrazu. Od dodira njezinih prstiju Andi je osjetila lagano, toplo uzbuđenje u trbuhu. Šašavo, ali istinito. – Malo si se uzbudila, je li tako? Mislim da će biti sve u redu. Možda, ali zavaljena u vrtnoj ležaljci Andi više nije bila uzbuđena, nego samo preplašena. Glavom su joj hujale priče iz crnih kronika, o tijelima nađenima u jarku, po šumskim čistinama, truplima na dnu suhih bunara. Tijelima žena i djevojaka. Gotovo uvijek žena i djevojaka. Nije se bojala Rose – ne baš jako – a bilo je tu i drugih žena, međutim bilo je i muškaraca. Rose je kleknula pokraj nje. Blještavi farovi su joj lice trebali pretvoriti u oštar i ružan krajobraz tamnih i svijetlih površina, no ispalo je suprotno: učinili su ju još ljepšom. Iznova je pomilovala Andi po obrazu. – Ne boj se – rekla je. – Ne boj se. Okrenula se drugoj ženi, blijedom, zgođušnom stvorenju koje je zvala Tiha Sarey i kimnula. Sarey joj je uzvratila kimanjem i ušla u Rosein golemi kamper. Ostali su u međuvremenu stali zatvarati krug oko vrtne ležaljke. Andi se to nije dopalo. Sve je bilo nalik na neki žrtveni obred. – Ne boj se. Uskoro ćeš biti jedna od nas, Andi. Dio nas. Osim ako ne iskočiš iz kruga, pomislila je Rose. U tom slučaju spalit ćemo ti odjeću u peći iza toaleta i sutra krenuti dalje. Tko ne riskira, ne profitira. No, nadala se da se to neće dogoditi. Svidjela joj se ova cura, a taj njezin dar za uspavljivanje dobro će im doći. Sarey se vratila s čeličnim spremnikom nalik na termosicu. Pružila ju je Rose koja je odvrnula crveni poklopac. Ispod njega bila je sapnica i ventil. Andi se taj spremnik učinio nalik na sprej protiv insekata bez ikakva natpisa. Palo joj je na pamet da skoči s ležaljke i odjuri, ali se onda sjetila kina. Ruke koje su joj ušle u glavu sad su ju držale. – Dida Flick? – zapitala je Rose. – Hoćeš li nas povesti? – Vrlo rado. – To je bio starac iz kina. Te je večeri bio u vrećastim, ružičastim bermudama, bijelim čarapama koje su mu preko mršavih • 33 •


STEPHEN KING listova sezale sve do koljena i apostolskim sandalama. Andi je podsjetio na djedicu Waltona8 nakon dvije godine u koncentracijskom logoru. Dignuo je ruke, a onda su ga i ostali slijedili. Tako povezani i osvjetljeni farovima, izgledali su poput lanca ljudskih likova izrezanih iz novinskog papira. – Mi smo Vjerni čvor – rekao je. Glas koji je odjeknuo iz tih upalih prsa više nije podrhtavao; bio je to dubok, zvučan glas mnogo mlađega i snažnijeg muškarca. – Mi smo Vjerni čvor – svi su ponovili. – Što je svezano, nikad se ne razvezalo. – Evo žene – rekao je Dida Flick. – Želi li nam se pridružiti? Želi li svoj život vezati za naš i biti jedna od nas? – Reci da – kazala je Rose. – D... da – uspjela je izustiti Andi. Srce joj sad nije samo tuklo; bru­ jalo je poput žice. Rose je okrenula ventil na spremniku. Uz sitni, skrušeni uzdah iz njega se izvila srebrnasta izmaglica. Umjesto da se rasprši na laganom ve­černjem povjetarcu, zadržala se iznad spremnika sve dok se Rose nije nagnula, napućila one očaravajuće koraljne usne i lagano puhnula. Ja­ stu­čić izmaglice – pomalo nalik na oblačić iz stripa, samo bez teksta – odlebdio je i nadvio se nad Andinim uzdignutim licem i razrogačenim očima. – Mi smo Vjerni čvor i mi trajemo – obznanio je Dida Flick. – Sabbatha hanti – ostali su uzvratili. Izmaglica se počela spuštati, vrlo polako. – Mi smo odabrani. – Lodsam hanti – odgovorili su. – Duboko udahni – rekla je Rose i nježno poljubila Andi u obraz. – Dočekat ću te na drugoj strani. Možda. – Mi smo sretnici. – Cahanna risone hanti. A onda, svi zajedno: – Mi smo Vjerni čvor i mi... No Andi ih je tu prestala slušati. Ona joj se srebrnasta tvar smjestila iznad lica i bilo je hladno, hladno. Kad je udahnula, nešto je mračno oživjelo i počelo u njoj vrištati. Dijete stvoreno od te izmaglice – nije 8 Grandpa Walton – lik iz TV-serije The Waltons (1971. – 1981.), o životu obitelji iz ruralne Virginije tijekom svjetske krize i Drugoga svjetskog rata. • 34 •


DOKTOR SLEEP znala je li dječak ili djevojčica – otimalo se, htjelo izaći, ali netko je rezao, sjekao. Rose je sjekla, dok su se ostali nagurali oko nje (u čvor), blješteći desetcima baterijskih svjetiljki, osvjetljavajući ubojstvo koje se odvijalo kao u usporenom filmu. Andi se pokušala osoviti s ležaljke, ali nije imala tijela koje bi podigla. Tijelo joj je nestalo. Tamo gdje se nekad nalazilo, sad je bio samo bol u obličju ljudskog bića. Bol umirućeg djeteta i njezin vlastiti. Prigrli ga. Ta joj je misao došla poput hladnog obloga na goruću ranu koja je sada bilo njezino tijelo. To je jedini način da prođeš. Ne mogu, cijeli život bježim od tog bola. Može biti, ali sad više nemaš kamo pobjeći. Prigrli ga. Progutaj ga. Udah­ni p`a`ru ili umri. 8. Vjerni su stajali uzdignutih ruku i ponavljali iste riječi: sabbatha hanti, lodsam hanti, cahanna risone hanti. Promatrali su kako bluza Andi Steiner sad prazno leprša na mjestu gdje su joj nekad bile grudi i kako joj suknja splašnjava poput usta što se zatvaraju. Gledali su kako joj se lice pretvara u mliječno staklo. Ostale su samo oči, lebdjele su poput balončića na tankim končićima živaca. Ali i one će otići, pomislio je Orah. Nije dovoljno jaka. Pogriješio sam misleći da možda jest. Možda će se jednom, dvaput vratiti, ali onda će iskočiti iz kruga. Ostat će od nje samo odjeća. Pokušao se sjetiti vlastite Preobrazbe, ali je pamtio samo pun Mjesec i zapaljeni krijes umjesto fa­rova. Logorska vatra, hrzanje konja... i bol. Možeš li se odista sjetiti bola? Vjerojatno ne. Znaš samo da takvo što postoji i da si to doživio, ali to nije isto. Andino se lice povratilo, izronilo poput lica duha za spiritističkim stolom. Prednjica njezine bluze napuhala se i zadobila obline, a suknja se napela na kukovima i bedrima. Bolno je kriknula. – Mi smo Vjerni čvor i mi trajemo – pjevali su obasjani svjetlima kampera. – Sabbatha hanti. Mi smo odabrani, lodsam hanti. Mi smo sret­ nici, cahanna risone hanti. – Neće prestati sve dok ne bude gotovo. Bez obzira na ishod, neće dugo trajati. • 35 •


STEPHEN KING Andi je iznova počela nestajati. Koža i tkivo pretvorili su se u zam­ a­ gljeno staklo kroz koje su joj Vjerni vidjeli kostur i iscerenu lubanju. Cerilo se i nekoliko srebrnih plombi. Odvojene od tijela, oči su divljački kolutale izvan dupalja kojih nije bilo. I dalje je kričala, ali sada se to već utišavalo i pretvaralo u jeku, kao da stiže izdaleka, iz nekog udaljenog hodnika. 9. Rose je pomislila da će se predati, jer obično tako postupe kad im je bol prejak, ali ova je cura bila izdržljiva. U vrtlogu se vratila u život, cijelo vrijeme urlajući. Iznova vraćene ruke ščepale su Rose luđačkom snagom i privukle ju k sebi. Rose se nagnula naprijed, ne zamjećujući bol. – Znam što želiš, lutko slatka. Vrati se i dobit ćeš. – Spustila je usne do Andinih, jezikom ju milovala po gornjoj usnici sve dok se nije pretvorila u izmaglicu. No oči su ostale, uperene u Roseine. – Sabbatha hanti – ponavljali su. – Lodsam hanti. Cahanna risone hanti. Andi se vratila, oko izbuljenih, bolom napaćenih očiju stvorilo se lice. Slijedilo je i tijelo. Načas joj je Rose mogla vidjeti kosti ruku, kosti prstiju stiskale su njezine prste, a onda su se odjednom prekrile kožom. Rose ju je ponovno poljubila. Premda i dalje u bolovima, Andi je uzvratila, a Rose je vlastitu esenciju, svoju bit, udahnula u grlo mlađe žene. Želim ovu. A što želim to i dobijem. Andi je opet počela blijedjeti, ali je Rose osjetila kako se bori, upinje. Kako se hrani vrištućom životnom snagom koju joj je udahnula u grlo i pluća, umjesto da ju odbaci. Prvi je put udahnula p`a`ru. 10. Najnovija članica Vjernog čvora tu je noć provela u krevetu Rose O’Hara i prvi put u životu u seksu osjetila i nešto drugo osim užasa i bola. Grlo joj je bilo hrapavo od vrištanja na vrtnoj ležaljci, ali sada je vrištala jer joj • 36 •


DOKTOR SLEEP je novi osjećaj – užitak jači od pretrpljena bola u Preobrazbi – preplavio tijelo takvom snagom da se činilo kao da će ponovno postati prozirno. – Vrišti koliko god hoćeš – rekla je Rose i pogledala među njezine butine. – Naslušali su se oni toga. I dobrih i loših krikova. – Uživaju li svi ovako u seksu? – Ako je tako, što li je sve propustila! Koliko li joj je toga ono smeće od njezina oca ukralo! A ljudi nju drže kradljivicom! – Tako je u nas kad udahnemo p`a`ru – rekla je Rose. – Samo to trebaš znati. Spustila je glavu i nastavila. 11. Nedugo nakon ponoći, Charlie Žeton i Baba Ruskinja sjedili su na najnižoj stubi Charliejeva Boundera, dijelili džoint i promatrali Mjesec. Iz Roseina EarthCruisera doprli su novi krici. Charlie i Baba pogledali su se i nacerili. – Nekome se to jako sviđa – primijetila je Baba. – A kome se ne sviđa? – zapitao je Charlie. 12. Andi se probudila u praskozorje s glavom na Roseinim grudima. Osjećala se sasvim drukčije i nije se osjećala nimalo drukčije. Podigla je glavu i vidjela kako ju Rose gleda onim posebnim, sivim očima. – Spasila si me – rekla je Andi. – Vratila si me. – Nisam to mogla sama. Htjela si se vratiti. – I to na više načina, lut­-­ kice slatka. – Ovo što smo nakon toga radile... možemo ponoviti, zar ne? Rose je odmahnula glavom i nasmiješila se. – Ne. Ali to je u redu. Neka su iskustva neponovljiva. Osim toga, danas se vraća i moj čovjek. – Kako se zove? – Službeno Henry Rothman, ali to je samo za naivce. Pravo mu je ime Tata Vrana. • 37 •


STEPHEN KING – Voliš ga? Voliš ga, zar ne? Rose se nasmiješila, privukla Andi bliže i poljubila ju. Ali nije odgo­ vorila. – Rose? – Da? – Jesam li... jesam li i dalje ljudsko biće? Rose joj je na to odgovorila baš kao što je Dick Hallorann nekoć davno odgovorio Dannyju Torranceu, s istim hladnim prizvukom u glasu: – Je li bitno? Andi je zaključila da joj nije bitno. Zaključila je da je sad kod kuće. MAMA 1. Zbrka loših snova – netko je mahao čekićem i ganjao ga beskrajnim hodnicima, dizalo se kretalo samo od sebe, šišane su živice u obliku životinja oživjele i opkolile ga – i napokon jedna čista misao: Htio bih biti mrtav. Dan Torrance otvorio je oči. Sunčane su ga zrake ošinule i probile se u bolnu glavu zaprijetivši paljenjem mozga. Majka svih mamurluka. Lice mu je podrhtavalo. Nosnice su mu bile gotovo posve začepljene, samo je kroz malu rupicu u lijevoj dopiralo malo zraka. Lijevoj? Ne, to je de- sna. Mogao je disati i na usta, ali iz usta se širio smrad viskija i cigareta. Želudac je bio olovna lopta, puna svakojakih gadosti. Želučana crkotina za jutro poslije, kako je taj žalosni osjećaj lijepo opisao jedan od njegovih cugerskih pajdaša. Pokraj njega, glasno hrkanje. Dan je okrenuo glavu, premda mu se vrat pobunio gadnim bolom, a čelom protutnjao novi tupi udar. Ponovno je otvorio oči, ali samo malo; bez onoga sunčanog blještavila, molim. Još ne. Ležao je na golom madracu na golom podu. Pokraj njega, ležala je • 38 •


DOKTOR SLEEP gola žena okrenuta mu leđima. Dan je spustio pogled niz tijelo i vidio da je i on gol golcat. Zove se... Dolores? Ne. Debbie? To je već bliže, ali ne baš... Deenie. Zove se Deenie. Sreo ju je u baru Milky Way i bilo je baš veselo sve dok... Nije se mogao sjetiti, no već je i pri letimičnom pogledu na šake – obje otečene, a zglobovi na desnoj ranjavi i natučeni – zaključio da se i ne želi sjetiti. A i čemu? Osnovni je scenarij uvijek bio isti. Napio bi se, netko bi nešto pogrešno rekao, uslijedio bi kaos i barsko krvoproliće. U glavi mu je čučao opasan pas. Dok je bio trijezan, bio je na lancu. Kad bi se napio, lanca je nestalo. Prije ili kasnije nekoga ću ubiti. Možda je to već i sinoć učinio. Hej, Deenie, za karu me primi. Je li to zaista rekao? Bojao se da je tako. Sad mu se nešto od svega onoga vraćalo, čak i previše. Igrao je biljar s osam kugli. Probao je mali, ekstra felš udarac, ali prokleta je kurvica zamazana kredom odskočila sa stola i otkotrljala se sve do džuboksa s kojeg je odjekivala – a što bi drugo? – country glazba. Nekako se sjećao Joea Diffieja.9 Zašto je tako skandalozno loše odigrao? Zato što je bio pijan i zato što je Deenie stajala iza njega, stiskala mu karu odmah ispod stola, a on se pred njom pravio važan. Ali sve u dobrom raspoloženju. A onda se tip u svilenoj kaubojskoj košulji i s bejzbolskom kapom nasmijao i tu je pogriješio. Kaos i barsko krvoproliće. Dan je dotaknuo usnice i napipao nabubrene kobasice umjesto nor­ malnih usana s kakvima je jučer popodne napustio šalter za unov­čavanje čekova i u prednji džep hlača tutnuo petsto dolara. Barem su mi zubi izgleda svi na... Želudac mu se podignuo. U usta mu je nahrupila kisela masa koja je zaudarala na viski pa ju je progutao. Palila ga je u jednjaku. Prevrnuo se s madraca na koljena, teturavo se osovio na noge, a onda se zanjihao kad je soba nježno zaplesala tango. Bio je mamuran, glava mu je pucala, želudac mu je bio pun jeftine hrane koju je sinoć strpao u sebe ne bi li ukrotio piće... ali i dalje je bio pijan. Dohvatio je gaće s poda i ponio ih u kupaonicu ne baš šepajući, no ipak se više oslanjajući na lijevu nogu. Mutno se sjećao – u nadi da se to 9 Joe Logan Diffie (1958. – 2020.) – američki country pjevač. • 39 •


STEPHEN KING neće izoštriti – kako je bejzbolski kauboj bacio stolac. Tad su on i Deenie- -za-karu-me-primi otišli, ne baš trčeći, ali su se zato smijali kao ludi. Novi podražaj iz nesretne utrobe. Ovaj put praćen grčem kao da ga je iznutra stisnula skliska gumena rukavica. Krenulo je povraćanje: kiseli, octeni vonj tvrdo kuhanih jaja iz velike staklene tegle na šanku, okus svinjskih kožica u umaku za roštilj, komadići pomfrita s kečapom. Povratit će svo to smeće koje je ubacivao u usta između rundi pića, ali slike su i dalje navirale, okretale se kao na kotaču tombole iz noćne more. Što to imamo za našeg idućeg dobitnika, Johnny? E, pa Bobe, to je divan, veliki pladanj MASNIH SARDINA! Kupaonica je bila na kraju kratkog hodnika. Vrata su bila otvorena, daska podignuta. Dan se bacio na koljena i izbacio bujicu smeđe-žute tvari na govno koje je plivalo na površini. Pogledao je ustranu, prstom napipao polugu za ispiranje školjke i pritisnuo. Voda se obrušila, ali se nije čuo i prateći zvuk odvodnje. Ponovno se okrenuo prema školjci i ugledao zastrašujući prizor: govno, vjerojatno njegovo, dizalo se prema rubu školjke, plutajući u moru poluprobavljenih barskih delikatesa. Baš kad se sva ta masa trebala preliti preko ruba i do kraja uveličati sav jut­arnji užas, nešto se u odvodnom grlu pročistilo i sve se, uz strašno grgljanje, povuklo. Dan je iznova povratio, a onda sjeo na pete, naslonio se o zid kupaonice, spustio bolnu glavu čekajući da se kotlić napuni kako bi još jednom isprao školjku. Neću više. Kunem se. Nema više cuge, nema barova, nema tučnjave. Obećao si je to već stotinu puta. Pa i tisuću. No jedno je bilo sigurno: morat će otići iz ovoga grada, inače će biti problema. Čak možda i ozbiljnih problema. Johnny, što ono danas imamo za dobitnika glavne nagrade? Bobe, pa to su DVIJE GODINE U DRŽAVNOJ ĆUZI ZBOG NAPADA I NANOŠENJA TEŠKIH TJELESNIH OZLJEDA! A... publika se u studiju raspametila. Nakon glasnog punjenja, kotlić je utihnuo. Krenuo je rukom prema ručici da ispere Mamurno jutro, drugi dio, ali je zastao zagledavši se u crnu rupu nedavnih uspomena. Zna li kako se zove? Da! Daniel Anthony Torrance. Zna li ime komada koji hrče na madracu u drugoj sobi? Da! Deenie. Nije se sjećao prezimena, no vjerojatno mu ga nije ni rekla. Zna li kako se zove trenutni Predsjednik? Na Danov užas, nije znao, barem ne odmah. Tip ima čudnu Elvis- -frizuru i svira saksofon – dosta loše. Ali ime...? • 40 •


DOKTOR SLEEP A znaš li uopće gdje si? Cleveland? Charleston? Jedan ili drugi. Puštajući vodu u zahodu, zapanjujućom mu se jasnoćom u glavi stvorilo Predsjednikovo ime i prezime. A nije bio ni u Clevelandu, ni u Charlestonu. Dan je u Wilmingtonu, u North Carolini i radi kao bolničar u bolnici Grace of Mary. To jest, radio je. Vrijeme je za pokret. Ode li na neko drugo mjesto, neko dobro mjesto, mogao bi prestati piti i početi iznova. Ustao je i pogledao se u zrcalu. Oštećenja su bila manja nego što se bojao. Nos je otekao, ali nije bio slomljen – barem mu se tako činilo. Kraste osušene krvi iznad nabrekle gornje usne. Modrica na desnoj ja­ godičnoj kosti (bejzbolski kauboj je valjda bio ljevak), a usred nje krvav­ i otisak prstena. Još se jedan veliki hematom protezao duž lijevog ra­mena. Koliko se sjećao, to se imalo zahvaliti biljarskom štapu. Zavirio je u ormarić s lijekovima. Među tubama šminke i hrpom boči­ ca bezreceptnih ljekarija, pronašao je i tri bočice koje su se mogle dobiti samo s receptom. Prva je bila Diflucan, obično namijenjen gljivičnim infekcijama. Baš dobro da je obrezan. U drugoj je bio Darvon Comp 65. Otvorio ju je, vidio šest kapsula i tri strpao u džep za kasnije. Zadnji je bio Fioricet i bočica je – hvala Bogu – bila gotovo puna. Progutao je tri tablete s hladnom vodom. Kad se nagnuo nad umivaonik glava ga je još jače zaboljela, ali se nadao skorom olakšanju. Namijenjen migrenama i teškim glavoboljama, Fioricet je bio stopostotni ubojica mamurnosti. No, dobro... gotovo stopostotni. Već je htio zatvoriti ormarić, ali je onda bacio još jedan pogled. Malo je probrljao po tom smeću. Nije bilo spirale. Možda joj je u torbici. Na­ dao se da jest jer nije imao kondom. Ako ju je poševio – nije bio siguran, ali vjerojatno jest – moglo je biti problema. Navukao je gaće, oteturao u spavaonicu i zastao načas na vratima po­ gled­ ati ženu koja ga je sinoć dovukla u svoj stan. Ležala je raširenih ruku i nogu – sve se vidjelo. Prethodne je noći izgledala kao kraljica Zapada u pripijenoj kožnoj suknjici, plutenim sandalama, s golim pupkom ispod kratke majičice i prstenastim naušnicama. Sad je ujutro ugledao mlohavi, bljedunjavi, cugerski trbuh i već drugi podvaljak koji se počeo stvarati ispod prvog. Vidio je još nešto gore: to uopće nije bila odrasla žena. Vjerojatno nije baš maloljetnica (o, Bože, samo da nije maloljetnica), ali sigurno nema više od dvadeset. Na jednom se zidu, jezivo djetinjast, kočio plakat grupe • 41 •


STEPHEN KING KISS s Geneom Simmonsom koji riga vatru. Na drugom slika ljupke mačkice zbunjenih očiju koja visi na grani, a plakat joj savjetuje: DRŽI SE, MALA. Mora zbrisati odavde. Odjeća im je bila pomiješana pri dnu madraca. Odvojio je svoju ma­ jicu od njezinih gaćica, navukao ju preko glave i uvukao se u traperice. Dopola navukavši smičak, protrnuo je osjetivši da mu je prednji lijevi džep mnogo tanji nego što je bio kad je jučer popodne napuštao šalter za unovčavanje čekova. O, ne. Ne može biti. U glavi koja se već počela smirivati, sad je ponovno počelo tući u skladu s ubrzavanjem pulsa, a kad je izvukao ruku iz džepa, u njoj je bila samo novčanica od deset dolara i dvije čačkalice, od kojih mu se jedna zabila duboko u osjetljivu kožu ispod nokta kažiprsta. Jedva je to zamijetio. Pa nismo valjda zapili petsto dolara. To je nemoguće. Bili bismo mrtvi da smo toliko popili. Novčanik mu je i dalje bio u stražnjem džepu. Izvukao ga je uzaludno se nadajući, ali naravno, sranje. Vjerojatno je onu deseticu, koju je obično držao u novčaniku, u jednom trenutku prebacio u džep. Prednji je džep bio sigurniji protiv barskih džepara, no sad je to zvučalo kao neka šala. Pogledao je raskrečenu ženu-djevojku što je hrkala na madracu, pošao prema njoj, misleći ju prodrmati, probuditi i zapitati što je učinila s njegovom jebenom lovom. Ma, daveći ju probuditi, ako bude trebalo. Ali, ako mu je ona ukrala novac, zašto ga je dovela k sebi? Je li tu bio i netko drugi? Jesu li upali u neku drugu avanturu nakon odlaska iz Milky Waya? Sad kad mu se glava raščistila, odjednom se sjetio – maglovito, ali vjerojatno točno – kako su sjeli u taksi i odvezli se do željezničke postaje. Dragi, znam tipa koji se tamo mota. Je li to zaista rekla, ili mu se samo činilo? Ne, baš je to rekla. Ja sam u Wilmingtonu, Bill Clinton je predsjednik i otišli smo na željeznički kolodvor. I tamo je zaista bio taj tip. Jedan od onih koji dilaju u muškom zahodu, osobito ako je mušteriji lice malko preuređeno. Kad je zapitao koga sam to tako razljutio, odgovorio sam... – Rekao sam mu nek’ se bavi svojim sranjima – promrmljao je Dan. Kad su njih dvojica ušli, Dan je namjeravao kupiti gram, tek toliko da mu pratnja bude vesela, ne više od toga, i samo ako nije s pola Manitola. Deenie je možda bila za koku, ali on nije. Bogati uzmu Anacin, čuo je da • 42 •


DOKTOR SLEEP se tako zove, ali on nije bio bogataš. Međutim, uto je baš netko izašao iz jedne od kabina, tip nalik na biznismena s aktovkom koja mu je lupkala o koljeno. A kada je gospodin Biznismen krenuo na jednom od lavaboa oprati ruke, Dan je vidio kako mu muhe gmižu po licu. Mrtvačke muhe. Gospodin je Biznismen bio živi mrtvac, ali to nije znao. I tako, umjesto da uzme malo, bio je prilično siguran da je uzeo puno. Doduše, možda se u posljednji čas predomislio. To je bilo moguće; tako se malo toga sjećao. Ipak, sjećam se mrtvačkih muha. Da, toga se sjećao. Cuga je umrtvila isijavanje, dovela ga do besvijesti, ali nije bio siguran jesu li one muhe uopće u nekoj vezi s isijavanjem. Dolazile su kad im se prohtije, bio pijan ili trijezan. Iznova je pomislio: Moram otići odavde. Iznova je pomislio: Želim biti mrtav. 2. Deenie je lagano hrknula i okrenula se od nemilosrdnog jutarnjeg svjetla. Osim madraca na podu, u sobi nije bilo drugog pokućstva; nije bilo čak ni nekog jeftinog ormarića. Zidni je ormar bio otvoren i Dan je u dvije košare za rublje vidio većinu Deenieine oskudne garderobe. Na vješalicama je visjelo nekoliko odjevnih predmeta koji su izgledali kao mamci za barske mušice. U oči je upadala crvena majica sa šljokicama i natpisom SEXY GIRL i traper-suknja s moderno iskrzanim rubom. Bila su tu i dva para tenisica, jedne cipele bez peta, i par upadljivo jebozovnih štikli. Ali nigdje onih njezinih plutenih sandala, a kad smo već kod toga, nigdje ni njegovih izlizanih Reebokica. Dan se nije mogao sjetiti skidanja cipela pri ulasku, ali ako su to učin­ ili, vjerojatno će biti u dnevnom boravku, kojeg se nejasno sjećao. Možda joj je tamo i torbica. Možda joj je preostali novac dao na čuvanje. Malo vjerojatno, ali je moguće. Dok mu je u glavi tutnjalo, zaputio se kratkim hodnikom do jedine preostale prostorije u stanu. U dnu se nalazila kuhinjica s rešoom i malim hladnjakom uguranim ispod pulta. Najviše je prostora zauzimala • 43 •


STEPHEN KING sofa iz koje je ispadala podstava, a na jednom su kraju bile podmetnute dvije cigle. Bila je okrenuta prema velikom televizoru napuklog ekrana. Pukotina je bila zalijepljena selotejpom koji se u uglu odlijepio. Po trac­ i se zalijepilo nekoliko muha, jedna se čak slabašno otimala. Dan se u to zagledao morbidnom znatiželjom, pomislivši (ne prvi put) kako ma­ murnost ima čudnu sposobnost pronalaženja najružnijih stvari u bilo kojem okruženju. Ispred sofe nalazio se stolić. Na njemu je bila pepeljara s gomilom opušaka, vrećica puna bijeloga praha i časopis People prekriven rasutim prahom. Kraj njega se, da bi upotpunila sliku, nalazila još uvijek djelomice smotana dolarska novčanica. Nije znao koliko su toga ušmrkali, ali sudeći po onome što je ostalo, mogao se pozdraviti s onih petsto dolara. Jebiga. A čak mi ni nije do koke. I kako sam ju uopće šmrkao? Pa jedva dišem. I nije. Ona je šmrkala. On ju je razmazivao po desnima. Sad mu se sve počelo vraćati. Bilo bi mu draže da se svega i ne sjeti, ali već je bilo kasno. Mrtvačke muhe u toaletu ulaze i izlaze iz usta gospodina Biznismena, plaze mu po vlažnim očima. Gospodin Diler pita Dana u što se to zagle­ dao. Dan kaže ni u što, ništa važno, daj da vidimo što imaš. Ispos­tavlja se da gospodin Diler ima mnogo toga. Obično tako i bude. Zatim vožnja s drugim taksijem do njezina stana, Deenie šmrka već s nadlanice, iz pohlepe – ili potrebe – ne može čekati. Oboje pokušavaju otpjevati »Mr. Roboto«.10 Ugledao je njezine sandale i svoje Reebokice odmah kod vrata, pa su uslijedile nove, zlatne uspomene. Sandale su joj same spale s nogu jer ju je on dotad već čvrsto stisnuo za stražnjicu, a ona ga nogama obujmila oko pasa. Na vratu joj se osjećao parfem, a iz usta se ćutjele svinjske kožice u roštilj-umaku. Punim su ih šakama trpali u usta prije odlaska za biljarski stol. Dan je navukao tenisice i prišao kuhinjici pomislivši kako bi se u or- mariću možda mogla naći kakva instant kava. Nije ju pronašao, ali je na podu spazio njezinu torbicu. Učinilo mu se da se sjeća kako ju je bacila prema sofi, a onda se nasmijala kad je promašila. Polovica se drangulija rasula, uključujući i crveni novčanik od umjetne kože. Sve ih je skupio i vratio torbicu u kuhinjicu. Iako je prokleto dobro znao da mu novac sad počiva u džepu dizajnerskih traperica gospodina Dilera, dio njega je i da- 10 Mr. Roboto (1983.) – pjesma američke rock-skupine Styx. • 44 •


DOKTOR SLEEP lje vjerovao kako je nešto ipak moralo ostati, već i zbog toga što bi mu to nešto i te kako dobro došlo. Deset je dolara bilo dovoljno za tri oštra pića ili dva paketa po šest piva, no danas će mu trebati mnogo više od toga. Izvukao je njezin novčanik i otvorio ga. Bilo je nekih slika – na dvjema je bila Deenie s tipom koji joj je bio jako sličan, zatim Deenie s bebom i na kraju Deenie u maturalnoj haljini pokraj zubatog klinca u groznom plavom smokingu. Odjeljak za novčanice bio je nabreknut. To mu je ulilo nadu, sve dok ga nije rastvorio i ugledao snop bonova za hranu. Bilo je i nešto novčanica: dvije dvadesetice i tri desetice. To je moj novac. Odnosno, ono što je od njega ostalo. Ali znao je da nije tako. Ne bi on baš samo tako svoju tjednu plaću dao na čuvanje nekoj razvaljenoj trebi. Bio je njezin. Da, ali zar koka nije bila njezina ideja? Nije li zbog nje jutros bio bez prebite pàre, k tome još i mamuran? Ne, mamuran si jer si pijanac. A bez love si zbog mrtvačkih muha. To je možda točno, no da nije zatupila s tim kolodvorom i nabavom koke, mrtvačke muhe nikad ne bi vidio. Možda joj tih sedamdeset dolara treba za namirnice. E, baš. Tegla maslaca od kikirikija i tegla džema od jagoda. I štruca kruha za mazanje. Za ostalo ima bonove. Ili za stanarinu. Možda joj treba za to. Za stanarinu može prodati televizor. Možda joj ga otkupi njezin diler, skupa s onom pukotinom. Sa sedamdeset dolara, zaključio je, ionako ne može podmiriti mjesečnu stanarinu, čak ni za ovakvu rupu. To nije tvoj novac, doktore. Bio je to majčin glas, posljednji od svih koje je želio čuti ovako divljački mamuran, očajno žudeći za pićem. – Jebi se, mama – oglasio se potmulo, ali iskreno. Uzeo je novac, str­ pao ga u džep, bonove vratio u novčanik i okrenuo se. Pred njim je stajao mali dječak. Izgledao je kao da mu je godina i pol. Nosio je majicu Atlanta Bravesa11 kratkih rukava koja mu je padala do koljena, ali su se ispod nje svejedno vidjele pelene jer su bile pune i visjele mu gotovo do gležnjeva. Danu je srce poskočilo u grudima, a u glavi je osjetio takav udar kao da ga je Thor zveknuo čekićem. Načas je bio potpuno siguran da će ga udariti kap, puknuti mu srce ili oboje. 11 Atlanta Braves – profesionalni bejzbolski klub iz Atlante. • 45 •


STEPHEN KING Onda je duboko udahnuo i izdahnuo. – Otkud si se ti stvorio, juna­ čino mala? – Mama – oglasilo se dijete. To je, dakako, imalo smisla – i Dan je došao od svoje mame – ali nije pomagalo. U bubnjajućoj se glavi pokušavao stvarati neki zaključak, ali s time nije htio imati nikakva posla. Vidio je kako uzimaš novac. Možda i jest, ali to nije bio zaključak. Što onda ako ga je klinac vidio? Nema još ni dvije godine. Tako mali klinci prihvaćaju sve što odrasli čine. Ne bi mu bilo ništa čudno vidjeti mamu kako hoda po stropu dok joj vatra frca iz prstiju. – Kako se zoveš, junačino? – Glas mu je poskakivao zajedno sa srcem koje se još nije smirilo. – Mama. Zbilja? Drugi će ti se klinci smijati zbog toga u srednjoj školi. – Dolaziš li iz susjednog stana? Ili iz hodnika? Molim te reci da je tako. Jer, evo zaključka: ako je to Deenieno dijete, onda se išla vucarati po barovima i ostavila ga zaključana u ovom usranom stanu. Samoga. – Mama. A onda je mali ugledao koku na stoliću i zagegao se prema njemu, njišući napunjenim pelenama. – Ćećer! – Ne, to nije šećer – rekao je Dan, premda, naravno, bio je to nosni šećer u prahu. Ne dajući se smesti, klinac je rukom krenuo prema bijelom prahu. Kad je ispružio ruku, Dan je vidio modrice na nadlaktici kakve ostaju od stiskanja. Uhvatio je maloga oko pasa i između nogu. Kad ga je zanjihao da ga odmakne od stolića (iz pritisnutih natopljenih pelena kroz prste mu je mokraća počela curiti na pod), Danu se pred očima ukazala kratka, ali mučno jasna slika: ona Deenie s fotke iz novčanika grabi dijete i trese ga. Ostavlja mu tragove prstiju na rukama. (Hej Tommy koju riječ iz odjebi odavde ne razumiješ?) (Nemoj Randy pa on je još beba) Onda je slika nestala. Ali onaj drugi glas, slabašan i prosvjednički, bio je Deeniein pa je shvatio da je Randy njezin stariji brat. Imalo je • 46 •


DOKTOR SLEEP smisla. Ne trebaju nasilnici biti samo njezini jebači. Katkad je bio i brat. Ponekad ujak. A katkad (dođi amo štene jedno neodgojeno izađi i podnesi to muški) i dragi, stari tata. Odnio je dijete – Tommyja, zvao se Tommy – u spavaonicu. Mali je vidio majku i odmah se počeo migoljiti. – Mama! Mama! Mama! Kad ga je Dan spustio, Tommy se odgegao do madraca i dopuzao do nje. I dalje spavajući, Deenie ga je zagrlila i privukla k sebi. Majica mu se podigla i Dan je ugledao nove modrice po djetetovim nogama. Brat se zove Randy. Mogao bih ga pronaći. Ta je misao bila hladna i čista kao jezerski led u siječnju. Izvadi li sliku iz novčanika i usredotoči se na nju, zanemarujući tutnjavu u glavi, vjerojatno bi mogao pronaći velikog bracu. To je već i prije radio. Mogao bih i ja njemu ostaviti par modrica. I kazati da ću ga idući put ubiti. Samo što neće biti idućeg puta. S Wilmingtonom je gotovo. Nikad vi­ še neće vidjeti ni Deenie ni ovaj bijedni stan. Više nikada neće razmišljati o protekloj noći i današnjem jutru. Ovaj put je to bio glas Dicka Halloranna. A, ne, dragi moj. Stvari iz Overlooka možda i možeš strpati u kutije, ali uspomene ne možeš. One su pravi duhovi. Stajao je na vratnicama, promatrao Deenie i njezinog dječaka pre­ krivenog modricama. Mali je ponovno zaspao, pa su obasjani jutar­njim sunčanim zrakama izgledali gotovo anđeoski. Nije ona anđeo. Možda mu nije nanijela te modrice, ali se otišla provoditi i ostavila ga samoga. Da nisi bio tamo kad se probudio i ušao u dnevnu sobu... Ćećer, rekao je klinac posegnuvši za kokom. To nije dobro. Nešto bi valjalo poduzeti. Možda, ali ne ja. Lijepo bi izgledalo kad bi se s ovakvim licem pravo­ branitelju za djecu požalio na zlostavljanje djeteta, je l’ da? Smrdeći na cugu i rigotinu. Pravi odgovorni građanin obavlja građansku dužnost. Možeš joj vratiti novac, rekla je Wendy. Barem to možeš učiniti. Zamalo i jest. Zbilja. Izvadio ga je iz džepa i držao u ruci. Čak je i krenuo prema njezinoj torbici, a ta mu je šetnja izgleda dobro došla jer mu je nešto palo na pamet. Ako već nešto trebaš uzeti, onda uzmi koku. To što je ostalo možeš prodati za sto dolara. Možda čak i za dvjesto, ako baš nije previše zgnječena. • 47 •


STEPHEN KING Samo ako mu potencijalni kupac ne bude druker – kakve je on sreće – pa završi u buksi. Gdje mu onda prikrpaju još i sva ona glupa govna iz Milky Waya. Keš je sigurniji. Sedamdeset dolara i gotovo. Podijelit ću, odlučio je. Četrdeset njoj, trideset meni. Ali trideset mu neće biti dosta. Ima onih bonova za hranu za konja udavit. Može klinca s njima nahranit. Pokupio je koku i zaprašeni People i odložio ih na kuhinjski pult, daleko od djetetova domašaja. U sudoperu je bila spužva, pa je njome sa stolića obrisao ostatke praha. U sebi je govorio da će joj, ako se teturajući pojavi iz sobe dok ovo radi, vratiti novac, a ako nastavi hrkati, onda bolje i ne zaslužuje. Deenie se nije pojavila. Hrkala je i dalje. Dan je sve počistio, bacio spužvu u sudoper i nakratko pomislio ostaviti poruku. Ali što bi joj mogao poručiti? Bolje se brini o djetetu i, usput, drmnuo sam ti lovu? Dobro, bez poruke. Otišao je s novcem u prednjem lijevom džepu pazeći da pri izlasku ne tresne vratima. Zbilja sam obziran, rekao je u sebi. 3. Zahvaljujući Deenienom Fioricetu i naknadnom Darvonu, oko podneva je mamurna glavobolja bila stvar prošlosti, pa je prišao dućanu s lijepim nazivom Golden’s Discount Liquors & Import Beers. Bilo je to u starom dijelu grada sa zgradama od cigle, uglavnom praznim pločnicima i brojnim zalagaonicama (u svake se u izlogu nalazio zadivljujući izbor britvi). Namjeravao je kupiti veliku bocu jeftinog viskija, ali se predomislio vidjevši ispred prodavaonice kolica nekog beskućnika s mnoštvom raznih potrepština. Dotični se u trgovini svađao s prodavačem. Na vrhu kolica nalazila se smotana deka, svezana špagom. Dan je vidio nekoliko mrlja, ali sve u svemu nije loše izgledala. Zgrabio ju je i žustro se udaljio stišćući je pod pazuhom. Nakon što je od samohrane majke sa zlostavljanim djetetom ukrao sedamdeset dolara, krađa skitničke čarobne dekice bila je sitno sranje. Možda se baš zato i osjećao sitniji no ikad. • 48 •